Sa drveta, iznad bare,
gledao je vrabac:
kako pliva, kako skače
jedan zelen žabac.
Ohol vrabac žapcu viknu:
"Ej, ti, to je lako!
Ne pravi se tol'ko važan
i ja mogu tako!"
A žabac mu odgovori:
"Zamisao luda!
U vodi se sa krilima
baš ne čine čuda.
Bolje ti je ostaj gdje si
i po zraku leti,
jer u vodi, čuj gizdavče,
opasnost ti prijeti!"
Čuo vrabac riječi ove,
al' ga briga nije.
Da stvar bude još i gora,
ruga se i smije.
I najednom, ko avion,
zaleti se, skoči!
Voda prsne, a naš junak
kao miš se smoči.
Plivat ne zna, tonut poče;
pomoć traži glasno!
Žabac stigne, pa mu reče:
"Je l' ti sada jasno?"
"Sve je jasno, spašavaj me!
Već me voda guši...
Moje tijelo jadno, malo,
mora da se suši..."
Na leđa ga žabac popne
i - na kopno stavi.
Vrabac sretan sad ne misli
da se ohol pravi.
Post je objavljen 18.12.2007. u 09:29 sati.