Vjetar raznosi lišće i razbarušuje moju kosu..vraća sjećanja i miris tvog kruha.. sjećaš se naših razgovora i kovanja planova?ja se sjećam.. toliko toga. Kako si bila malena i krhka,a tako snažna... kakav si borac bila i da ni sama spoznaja o kraju nije ubila tvoj duh. Snaga u tvojim očima iako si najviše patila,od svih nas. Količina boli koja je izjedala tvoje tijelo meni je nezamisliva,a ti si ju podnosila bez ikakvog prigovora. Malena moja. Fali mi tvoj zagrljaj i tvoja tako mekana koža. Fali mi tvoj poljubac utisnut u čelo,najnježnije. Fali mi tvoj miris i energija koje je ispunjavala sve oko tebe. Je li ti lijepo? Jesi li opet s dedom i smješkaš li se onim zagonetnim smješkom? Opraštaš li mi što plačem? Nevjerovatno je kako vrijeme brzo prolazi. A još jučer smo se skupa smijale. Nije fer. Nije. Nije.
Želim da znaš da mislim na tebe. Iako bi htjela da manje plačem dok te se sjećam. Jednog dana kada rane zacjele,budem. Možda je još rano.
Volim te. Fališ mi.
Post je objavljen 17.12.2007. u 22:44 sati.