Promatrajuci Bozicne jaslice u nasoj maloj crkvici San Francisca,
gledajuci Sv. Obitelj u najvaznijem trenutku njihove i nase povijesti, suosjecajuci sa svime sto su morali proci uoci te spasonosne betlehemske noci – na kolika su vrata uzaludno kucali, umorni i gladni, s Bebom koja se svaki cas treba roditi...
I koliko im je znacilo utociste koje su nasli u skromnoj i zabacenoj stalici, koja ce uskoro postati najslavnija i najvaznija gradjevina u ljudskoj povijesti...
(Prosle godine u Betlehemu!)
Razmisljala sam i koliko nam samima u zivotu znace takva, makar i naznatna utocista, u teskim zivotnim situacijama, koja nalazimo kod dobrih, strpljivih i otvorenih ljudi, koje doista mozemo nazvati pravim Prijateljima...
(s tetkicom u Zagrebu...)
Tako i mi sami uvijek mozemo i trebamo pruziti utociste svima koji nam se obrate i zakucaju na nasa vrata, sa svojim poteskocama i problemima, ili samo trazeci malo naseg vremena i paznje.
Otvorimo svoja vrata, svoja srca, svakome u potrebi – i “magarcu”, i “volu”...I tek kad to ucinimo, na njih ce mozda zakucati i Sv. Obitelj!
Znajmo ih prepoznati u svakome u potrebi! I budimo – njihova stalica! Mozda neugledna i skromna, ali – sirom otvorena!
Post je objavljen 17.12.2007. u 17:12 sati.