Marketing
"Nazvao bih ga Purple Flower. Ali to zvuči prehippie."
Sve je počelo prije dvije godine. Nevino i čisto. Nisam znala ništa o njemu. Nisam ga u početku ni voljela. Bio je prepotentan i arogantan. A postao mi je prijatelj. Tko bi uopće pomislio da bismo tu završili?
Jesmo li na početku?
Kraja.
Toliko sitnih zrnaca ima u mojoj glavi koja poput prašine lete, a ponekad ih, kada su obasjani suncem, vidim kao neki stari film. Prevrćem situaciju još sto puta pokušavajući iščitati nešto što prije nisam. A nije da ne znam da je sve rečeno. I ono što nije. Završilo je, u svakom slučaju.
Zašto sam se zaljubila?
Ne znam. Nisam htjela. Nisam htjela biti još jedna u nizu koje će plakati nad patetičnošću situacije koju je on prouzročio. Ali, ispada da jesam ipak. Iako se nisam uklapala u sliku te djevojčice.
Bila je to kavana oko Trga. Stella je bila s nama. Imao je curu. Sjedili smo i pili kavu s mlijekom. Pričali o trivijalnome i smišljali ime za bend.
Pogledao me je i dugo zadržao pogled. Stella je to učinila za njim. Imao je tu sposobnost da navede ljude da rade što i on i da ga prihvaćaju iako misle da je krivo ono što govori i radi. Da čak pomisle da je ispravno.
Meni je srce skočilo u grlo. No već sam postala vješta u savladavanju situacije. Progutala sam ga i vratila blizu pripadajućeg mjesta, kao i mnogo puta do tad. Nije skidao pogled s mene. Uzvratila sam pogled.
"E, Ana, tek sam sad primjetio da imaš prekrasne oči." Sramežljivo sam se osmjehnula. "Hvala." Jesam li mogla što pametnije reći? Osjećala sam Stellin pogled. Htjela je da ona bude ta. A ja sam sebično bila sretna to nije. Što sam ja ta. Iako. Ništa nije značilo.
Voljela sam zvuk njegovih koraka i miris njegova omekšivača. Ton njegova glasa i način na koji me je gledao. Te njegove sjajne oči. Voljela sam ih. Znao je biti tako sam sebi kontradiktoran i pokvaren, ali nisam ga mogla ne voljeti. U biti je bio dobra osoba, makar ga je stil tjerao da ne bude. I svi su ga voljeli. Koliko god su ga mrzili, zapravo su htjeli biti on. Ili ga bar imati. Kako jadno.
Ja sam, recimo, oduvijek htjela biti jednostavna osoba sa jasnim ciljevima. Za samu sebe sam bila presložena. Kako očekivati da će me itko shvatiti?
I sada su dvije godine prošle. Toliko je toga promijenio i na toliko je toga utjecao. Hvala ti. A opet. Prošlo je. Njegovo zlatno doba. I moje za njega. I naše, općenito. Komadiće nas mogu naći u starim albumima i dnevnicima s debelim slojem prašine. I to je ono što je ostalo od svega.
Pa skupljajmo zrnca i pojedimo ih. Kao da ičemu služe.
Post je objavljen 17.12.2007. u 12:47 sati.