Je vous écris de femme a femme....
J’espere pouvoir vous serrer dans mes bras. Vite. Tres vite.
S.R.
U Bijankinijevoj sam. Još uvijek. Nikad neću otići.
Ma chere, tres chere...
Kako se možeš tako glasno i neobuzdano smijati?
Krusty the clown.
Hm, mandat Sanaderu.
Kaže Puhi, ah Puhi, da nije sve tako izvjesno kao što se čini.
Hm. Oh the wind the wind is blowing
through the graves the wind is blowing,
freedom soon will come;
then we'll come from the shadows
Stvari koje sam htjela napisati prije više ne vrijede.
Traženje prikladne slike uz dva stiha Branka Miljkovića palo je u zastaru.
Nikad neće biti slike za to, slike dovoljno lijepe, dovoljno ozbiljne dovoljno pune pitanja.
Užitak ju je gledati.
Chagall.
Nešto nevjeste sa šalom.
I crveni balon kao u Fran's. Kao u Rue de Solferino. Kao u pjesmi koju ću jednom napisati.
A stihovi su
Ali: da li će sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj
I zato, intimno, ja sam radije višestruko u opoziciji. Jer sloboda neće umeti da peva. To kažem iz pozicije gorko zanesenjačke. Iz pozicije praktikantsko građanske to ne mislim i ne kažem. Iz te pozicije kažem - djelovanje prlja. Pokušava barem. Slično kao ono da možeš prenositi plamen ako sam ne goriš. Kompromisi nisu najgora stvar na svijetu. Mislim u budućnost. Ne možda sad baš 300 godina ali svakako ni ne samo 3 mjeseca. Pokušavam misliti, I zadovoljstvo je pratiti, gledati, pamtiti, misliti. Pokušati ne propustiti ni jednu mrvicu (iako sam za taj filigrasnki rad premalo koncentrirana i previše površna). Ali jednom možda jednom. Ne sa željom da to bude kraj, sa željom da to bude neka vrsta početka.
Nervira me taj tip svojim preglasnim smjehom.
Nervira me što će proći godine i godine dok ja to shvatim.
If I look hard enough into the settin sun
My love will laugh with me before the mornin comes
Oh.
Držiš me. Nad skokom u jezero :sjetno se smiješi;
Činiš me... bližom sebi.