Nešto novo u mom životu konačno se desilo,
nešto što mi jutra lakima čini,
i početak novog dana osmijeh mi donese.
Nema nemira koji znao je doći,
koji nedefinirano stanje prouzročiti je znao...
Samo mir i tišina
i novi tračak nade u meni.
Čudno je nakon dugo vremena osjećati se tako,
još ne dolazi do svijesti da je to svarnost,
a ne samo snaga moga uma...
A osjećaj je stvaran, i snagu daje,
koja okreće vrijeme u moju korist.
Kako je divno ponovo imati uzvraćene poglede,
tople,
prijateljske...
Riječi pune razumijevanja,
koje svaki tvoj trzaj prate...
Kako je dobar osjećaj kad je kraj tebe,
kada blizina nervoznim pomalo te čini.
...Ali slatko nervoznim,
kada ti obrazi porumene,
a oči zbog dragosti se stisnu...
Kada osjetiš miris,
čuješ glas zbog kojeg ti toplina obuzme srce.
Kako je divno kada jedan pogled smatraš najljepšim na svijetu.
Ja samo znam
da sam ponovo ugledala vrata svijeta
koji ima lijepu priču,
i gdje prag koji se mora proći
nije beskrajno daleko.
Ponovo sam vidjela svijetlo,
za koje sam mislila
da ga ulične lampe više ne pružaju,
onaj usporeni film
gdje u jednom trenutku
sve se čini tako idealnim.
Gdje su pahulje snijega plesale ritmom
koji u tebi je svirao,
a njihov dodir na licu
nježan tračak stvarnosti stvarao.
Ja znam da se u meni pokrenuo dio
koji odavno je zaspao
i uklonio svu prašinu koja se kroz vrijeme stvarala.
Ja sam kušala okus slatke noći i trpkog jutra...
Ogrijala se pogledom lijepoga lica.
Na trenutak sam pomislila
da ljudi ipak letjeti mogu,
jer ni nebo nije više bilo moja granica.
Ni putovanje nije bilo neizmjerno dugo,
jer su me misli odvele na jedno drugo mjesto.
Ja sam tako sretna,
jer tuge više nema...
I tako smirena,
jer je sudbina to dopustila.
Ja dotakla sam nebo,
meku tajnu života
i shvatila da mi taj trenutak
ništa uništiti ne može...
Vidjela sam ljepotu
u drugome biću,
u očima pronašla mir,
u rukama njegovim
strah sam izgubila
jer ja sam...
se zaljubila.
Post je objavljen 16.12.2007. u 21:35 sati.