Bok! Da se kao prvo predstavim, zovem se Ivana, dolazim iz Pule i imam 15 godina. Već sam ti komentirala pod nadimkom Iv@, ne znam da li se sječaš. Pročitala sam tvoj blog i naravno, i dalje ga redovito čitam. Nadam se da je sa tvojom kralješnicmo sada sve u redu i želim ti nadalje sve najbolje!! Imam par problema. Znam da su ti oni sada stvarno najmanje potrebni u životu, ali odlučila sam se tebi obratiti pošto si sve ovo već prošla pa bih voljela da mi odgovoriš. Ukratko, sa 11 godina, utvrđena mi je skolioza od 20 stupnjeva. Sada, 4 godine kasnije, iskrivljenost se popela na nekih 60 stupnjeva. Povlačila sam se po mnogim ortopedima i iskušavala razne opcije, no ništa nije davalo rezultate. Napokon smo, ove godine doznali za doktora Kovača, i kako to već biva, oduševljeni se naručili za operaciju. Iako ne baš upučena, užasno se veselim operacijom mišljenjem da će operacija savršeno riješiti moju skoliozu, brojeći mjesece. Često maštam o tome kako će kičma poslje opercije biti ravna i sasvim sam uvjerena da je to rješenje svih mojih problema. Baš sam zbog toga-prestala vježbati. Steznik sam nosila jedno kratko vrijeme, no u vježbama sam zaista uvijek bila ustrajna. Otkad je počela škola, a s njome i sve obaveze, jednostavno sam prestala vježbati. Što zbog nedostatka vremena, što zbog lijenosti. Grizem se jer sam svjesna da sam puno ukočenija bez vježba i da će kroz ovih par godina dok čekam operaciju moja skolioza i te kako napredovati, a vježbe bi to ipak mogle spriječiti. No, uvijek mi se podsvijesno, u zadnjem kutku misli, mota ona:Ma daj, šta će ti vježbe, ionako ćeš na operaciju, ona će ti jedina pomoći! Što ti misliš o tome? Drugi se problem pojavio nedavno, možda početkom ovog mjeseca. Naime, uvijek sam bila jako zadovoljna svojim tijelom i imala sam dovoljno samopouzdanja što se toga tiče. No u zadnje vrijeme to se malo promijenilo. Na neke trenutke, a to je rijetko, jednostavno me sram podići se i proći pored ljudi. U razredu uvijek navlačim jaknu na sebe i nastojim sjediti. Kako volim nositi uske majice, u zadnje vrijeme imam osječaj da svi bulje u moju grbu. Iskreno, skolioza se na meni jako teško primjeti, ali oni koji su je imali ili ju imaju i te kako je primjete na sebi, ali i na drugima. Gledajuči se u ogledalo, uspijem se ispraviti, ali u javnosti uvijek zaboravim na to, a i nemam snage stalno gurati rame iza!! Jednostavno se na neke trenutke posramim same sebe i osječam se ukinutom zbog skolioze. Nesvjesno počinjem gledati druge cure i njihova savršeno ravna leđa i tako sam ljubomorna. Znam da su to moje pubertetske mušice ali su mi ipak prestrašne te nesvjesne pojave. Zato bi voljela podijeliti iskustvo sa onima koji su to prošli kako bih što lakše prošla kroz ovu fazu. Voljela bih da mi odgovoriš. Šaljem ti veliku pusu!! BOK!!
Draga Iva,
evo sad sam uhvatila malo više vremena da ti se javim. Kako god bilo, dobro je što razmišljaš o svemu. i što si svjesna svega što te muči.ok je razmišljati o ravnim leđima, pa to je ono što svi želimo. problem je kad ti to postane opsesija. recimo, ok je znati da ti kriva leđa smetaju, nije ok misliti da ne možeš više živjeti ako nemaš ravna leđa. kužiš? nisu kriva leđa kraj svijeta, iako je praktičnije imati ravna. meni je sasvim normalno da si ljubomorna na druge koji imaju ravna leđa ali moraš znati da nisu oni krivi što su ravni niti si ti kriva što imaš skoliozu. tako je kako je, zar ne? jedni imaju jedne probleme a drugi druge. Umjetnost je u tome da ti sad skužiš kako da izvučeš najbolje iz svoje situacije, kakva god ona bila. bez da budeš puno ljubomorna ili da za nečim žališ, jer to nema smisla, a samo te bedira. super je što možeš biti prilično sigurna da će se sve riješiti operacijom.
ne trebaš se osjećati krivom što ne želiš imati skoliozu. a da ti operacija što bolje uspije mislim da ti je bolje nositi ortozu i vježbati. zato što operacija nije quick fix, ne može ni ona uvijek riješiti sve probleme. što vi mislite? možda da se jave cure koje su u istoj situaciji ili koje su to sve skupa prošle?
pozdrav najveći
Post je objavljen 16.12.2007. u 12:33 sati.