Tako bih volio da se gospođa Marija Magdić posvađa s Radio Ogulinom (ROG-om) kako se svojedobno posvađala i s urednikom OG lista kada je pisala svoje putopise ogulinskim uskim stazama od Poncija do Pilata. Istinabog prigovorila je tada da je OG-list privatiziran od strane urednika, kao što je danas privatiziran od strane Gradskog poglavarstva. No, što ćemo; živjeti se mora, ali i vladati i manipulirati narodom.
Bilo kako bilo, gospođi urednici radio serije o ogulinskim kućama i obiteljima šetnja Ogulinom vječna je opsesija i neće se zaustaviti dok programskom direktoru ROG-a (ako još takav postoji) ne dozlogrdi privatiziranje toga istoga Radio Ogulina, ali od strane gospođe Magdić. Naime, gospođa Magdić servira nam o kućama i njenim starosjediocima, ali i o novosjediocima, svoje viđenje karakternih osobina tih ljudi. Ti ljudi su uglavnom krasni, pošteni, religiozni, trpeći, potrebiti, a drugi koji joj nisu po volji bivaju preskočeni, zaboravljeni, kao da su negdje drugdje. Koliko su se puta ženili, koliko su djece imali, koje su ocjene dobivali u pučkoj, a koje u srednjoj školi, koji puta s pogledom u ložnicu, sve su to informacije koje se dadu čuti u toj emisiji. Mnogima je ta serija interesantna, ali da ju sastavlja netko drugi sigurno je da bi karakterne osobine svih tih ljudi bile drugačije. To su, ipak, obični ljudi sa svim svojim manama i vrlinama, ali nisu javne osobe. Objektivni dojmovi nisu dostupni, niti ih je moguće objektivizirati.
Sve ovo ne bih spominjao, jer te emisije slušam samo slučajno, da me jedan slučaj nije pogodio na putu urednice emisije mimo Doma obrtnika, nekadašnje trgovine Dobre i Tiskare. S druge strane tih zgrada nalazi se novi Đulin most i spomenik "arhitektu Kruni Tonkoviću", kako je naglasila gospođa Magdić, ne dajući mu nikakav drugi značaj osim "da je bolje održavan od spomenika Franje Tuđmana na njegovu trgu uz autobusni kolodvor".
Bez obzira što su prof. Krunoslav Tonković i dr. Franjo Tuđman bili deklarirani kao javne osobe koje su trebale biti u funkciji naroda, njihovi spomenici, biste, nisu se našle na pravom mjestu. Ovdje ću se osvrnuti samo na bistu profesora Krunoslava Tonkovića, građevinskog inženjera, a ne arhitekta, svjetski priznatog graditelja masivnih mostova, koji je svojevremeno (oko 1975. godine) projektirao most preko Đule, ali sasvim drugačijih karakteristika od ovoga izgrađenoga. Taj se most "sakrio" u Đulin kanjon i činio simbiozu s prirodom. Prof. Tonković jest bio "arhitekt" jer su njegovi mostovi u arhitektonskom smislu imali smisla za razliku od ovoga nadasve ružnog i uskog mosta. A ponavljam od prije više godina da se u suvremenom graditeljstvu neće naći novoprojektirana prometna građevina koja će širinom biti manja od već postojeće ceste. To se dogodilo našem mostu jer ga je projektirao Jure Radić za doba Franje Tuđmana, a ne Krunoslav Tonković. Zato je na mjestu spomenika umjesto Tonkovića morao biti Jure Radić da svjedoči svojem promašaju proizašlom bahatošću i opijenošću svojom "veličinom". Bista prof. Tonkovića priliči na mostu u Slunju ili mostu Slobode u Zagrebu, a ne ovdje.
To je ono što je trebala spomenuti gospođa Magdić da se htjela informirati o tom spomeniku, a ne da joj bude tema kako je on bilje uređen od Tuđmanova. Tonković nije živio u eri privatizacije, njemu posebni spomenici i ne trebaju. Svi njegovi mostovi su spomenici koji služe narodu i baštini graditeljske kulture u Hrvata. I svi su ljepši od ovoga novoga mosta preko Đule i širi od tada postojećih prometnica, a nisu građeni u kapitalizmu.
Post je objavljen 16.12.2007. u 07:00 sati.