...dugo nisam pisala,falilo mi je...u zadnjih par dana sve je otišlo k vragu...svašta se izdogađalo i zato sad ja sjedim kod kuće u subotu navećer...mama mi je skužila cigarete i sad moram prestat pušit...bit će teško...jučer ja kupila sestrični boju za kosu i pokazujem prijateljici u busu i kažem da ću se i ja tak obojat...boja bila tamno smeđa..ispred nas sjedio ''dotični''..on se onak okrene,uzme kutiju njoj iz ruke,pogleda boju,pa u mene,nasmije se,pogleda opet boju,pa mene ravno u oči,vrati kutiju njoj i okrene se...ja totalno ne kužim šta on izvodi..svako jutro mi čekamo bus,kad on dođe,obavezno me mora gurnuti ramenom,onak ko slučajno..ja ne razumijem više ništa uopće..kao mrzi me,a onda stalno nešto izvodi,ne znam šta pokušava dkazat...možda me pokušava slomiti..natjerati me da poludim još više...a ne može,jer već sam dovoljno luda i izgubljena...samo kad dođem kući jednostavno sjednem na krevet i plačem...suze same teku..bez pravih razloga...on me tako lako uspjeva spustiti na dno...krivnja koju osjećam je dovoljna,ne mora me i on još kažnjavati...ne znam što pokušava...on je ko fol presretan sa svojom najdražom,a još uvijek se trudi mene razočarati...i ja sam se danas napokon obojala u tu svoju novu boju..i ispalo tamno crveno...onak full ''intezivna'' boja,a valjda će se isprat malo...sutra imam prvi nastup s plesom...valjda će proć dobro...a uopće nije bitno..samo me još uvijek muči neka sumnja da možda nije sve bilo uzalud...još uvijek se nadam,a znam da nemam pravo na to...ja nemam pravo živjeti...on mi je sve uzeo...i kako da dalje nastavim kad ne mogu pronaći nikakav put,nikakvo svjetlo u tami...izgubljena sam...moja Jana mi je reka da zaboravim sve to,da pustim uspomene da odu...a ja ne mogu,ne još...znam da ju iritiraju već sve moje priče o 'nama',o onome što je bilo jednom davno...rekla je da bi ga najradije ubila...možda bi i ja to napravila...ja nemam snage njemu ni odbrusiti kad napravi neku glupost,jednostavno ne mogu...svako njegovo djelo ili riječ meni su svetinja,koliko god bilo loše za mene,to je jedino u što vjerujem...jer voljela sam ga,volim ga i sad...teško je to priznati,ali ja ga volim i još uvijek mi je sve...a što će mi takva ljubav,ako zbog nje samo patim i lomim se svakog dana u sve sitnije komadiće?!?..ne znam,ali znam da je iskrena...ja sam zalutala u ovom vremenu,danas takva ljubav više ne postoji,napisana su neka nova pravila...a ja znam samo slamati zakone i kršiti pravila,biti buntovnica i ne fejkati svoj bunt...ja se bunim protiv svega,pokušavam ići protiv svijeta i to me uništava...ja nisam rođena za poraze...ali netko prije mene je odnio sve pobjede...možda mi jednog dana oprosti i ponovno me pozdravi,jer to će biti dovoljno da ovaj život na bude uzalud...dotad ću samo disati i živjeti jer se mora...jer je netko odlučio umjesto mene...
...to neću,nisam ja od onih koji mole,ma koliko suze da me bole,uvrede i laži,sve te grube riječi,idi pa se leči milo moje..nisam ja onih koji mole,rodila me mati da me vole,a ja gubim dane s tobom još od lane,idi pa se leči milo moje...
Post je objavljen 15.12.2007. u 20:37 sati.