Mrzim kad mi ljudi prestanu puno značiti…
Mrzim kad gledam stare slike i vidim ljude s kojima sam se družila,a sad se više ne družim… i tada shvatim kako mi uopće na fale… shvatim da se nismo čuli mjesecima… shvatim da sad i kad bi se vidjeli ne bi imali zajedničkih tema…jer smo se zapravo previše promijenili, otuđili, iako smo prije bili super !
Mrzim to što si dopustim da se otuđim od tih ljudi, mrzim to što shvatim da smo mi bili samo djeca tad kad smo se družili i da je cijeli život tek pred nama…da su potpuno novi ljudi pred nama… ne želim nove ljude… želim samo one dobre stare !
Želim se vratiti u doba kad sam imala 12… kad smo se svi igrali žmirice… i nismo razmišljali o tome da ćemo se jednom rastati …
Nismo razmišljali o tome da će se puno toga ispriječiti između nas…srednja, fax, selidbe, različita društva…nepredviđene ili neželjene situacije…
Želim imati nekoga tko će biti stalno tu, i u osnovnoj, srednjoj i za vrijeme faxa i kasnije u životu… da se sjetimo kako nam je bilo u osnovnoj, u srednjoj…Želim u životu imati nekoga s kim dijelim puno uspomena iz djetinjstva i mladosti….
Ne želim više gledati slike i na njima samo vidjeti ljude s kojima sam se družila….