Razlomljeni kišobran,
i mokri pločnik
na uglu zaboravljene ulice.
Sasjeckan na komadiće,
prepun porezotina
beživotno je ležao na podu.
Puštajući da ga vjetrovi razdiru.
Brišući prašinu sa zaboravljenih sjećanja
gledala sam u komadiće razlomljenog srca,
začinjenih tek pokojom slanom suzom.
A srce treperi i treperi, nikad ne umirući.
Ne bacimo li ponekad i mi koji kišobran u hladnu ulicu Života?
I nismo li ponekad baš on, pregažen i slomljen kišobran, puštajući samo valovima vjetra da nas nose u suton tužnih uspomena?
Da potražimo izgubljene komadiće voljenih snova.
i ćuti se da noć ulazi
kao leptir kroz prozor.
F.Pessoa
Pretvorena u prekrasnog leptira
crna se slutnja zavlači u oči.
Ne može se prepoznati.
I odjednom...izgubiš se.
*A sve što si ikada želio, bilo je pronaći svoje srce. Ništa više*
Post je objavljen 15.12.2007. u 13:15 sati.