Pao je prvi snijeg ove godine, malo kasnije nego inače. Bila je sredina studenoga i sve je bilo u redu. Na instrukcijama mi je išlo sve bolje, uspjela sam ući u sjećanje onog vapnenca i mogu vam reći da u sjećanju kamena nema ništa zanimljivo. Ovaj dotični je stajao u Zabranjenoj šumi godinama dok ga profesor Lupin nije uzeo. Povremeno su prolazili jednorozi i kentauri, ali ništa više. Malo sam bila razočarana. Očekivala sam da ću u sjećanju sigurno vidjeti nekoga kako radi nešto zabranjeno.
Sa školom je bila malo drugačija situacija, ne samo meni, nego i drugima. Bilo je teško savladati hrpu čarolija koje smo svakodnevno učili, a vrijeme je bilo sve lošije, pa su i metlobojski treninzi bili naporniji nego obično. Melissa, koja je unatoč navali novog gradiva sve uspjela na vrijeme savladati, odjednom je postala najtraženija osoba u našem društvu, budući da na Amelie nismo mogli računati jer je nikad nije bilo.
˝Melissa, molim te, samo prvu rečenicu, da znam kako početi˝, moljakao je Andrew gotovo svakodnevno.
˝Prvo trebam zamahnuti štapićem pa onda ubosti ili obrnuto?˝ nije se mogla sjetiti Irma.
Situacija s Michaelom nije se bitno promijenila. Još uvijek mi je bilo lijepo s njim i nisam mogla zamisliti svoj dan bez njega, ali nekad je bio stvarno naporan.
I tako su dani prolazili i bližio se kraj studenoga. I došao taj, po ničemu poseban, zadnji petak u mjesecu. Prošlu večer sam otišla ranije spavati zbog još jednog napornog metlobojskog treninga i zato sam se danas bez problema ustala i počela buditi ostale da krenemo na doručak.
Kada smo Melissa, Irma, Annabelle, Amelie, i ja sišle u polupunu Društvenu prostoriji, svi su utihnuli. Nekoliko je učenika trknulo laktom svoje prijatelje i svi su pogledali prema nama. U zraku se čula tišina. Primijetila sam da sad više nitko ne gleda u nas. Svi su spustili poglede prema podu. Zatim se netko nakašljao i svi su nastavili raditi ono što radili prije. Napola uplašena pogledala sam prema Melissi.
Ona me, gledajući pred sebe, primila za lakat i provukla pokraj portreta Debele dame. Ostale su došle za nama. Prvo je progovorila Irma kad smo napokon ostale same u hodniku.
˝Što je, za ime Merlina, ovo bilo?˝
Amelie i Melissa su se pogledale. Zatim je Melissa progovorila.
˝Oni znaju.˝
˝Molim? Što znaju?˝ upitala sam oprezno. Slutila sam da već znam odgovor.
˝Znaju da si čitač˝, oprezno je rekla Amelie.
˝Ali kako? Tko bi im rekao?˝ umiješala se Irma.
˝E to je pravo pitanje.˝
Šutjele smo i stajale same na hodniku. Srce mi je snažno lupalo. Pokušavala sam se uvjeriti da to nije istina, da sigurno postoji neko drugo objašnjenje za sve, ali nisam znala koje. Jedino što sam sada znala je da je netko sve ispričao i da sada svi znaju. I boje me se.
Pogledala sam oko sebe. Annabelle je držala ruke u džepovima pelerine. Melissa je svoje prekrižila na prsima. Amelie je grizla usnicu. Irma se udubila u misli. Nisam mogla ni pomisliti da bi neka od njih nešto izbrbljala. Pa s njima se družim od prve godine! Znamo jedna drugoj čuvati tajne. Uostalom, moju su čuvale već pet godina!
U glavi sam si provrtjela ostale koji znaju. S Williamom i Andrewom je ista priča kao i s curama. Michael? U to nisam mogla povjerovati.
Cijelo vrijeme mi je u glavu dolazila jedna misao koju sam pokušavala odagnati. Nisam mogla prestati razmišljati o tome što će sad biti kad svi znaju. Po dosadašnjim reakcijama, nije bilo dobro. Želudac mi se stisnuo na tu pomisao.
˝Moraš reći profesoru Lupinu što se dogodilo˝, rekla je Melissa zabrinuto.
˝Naravno, sutra, na instrukcijama˝, potvrdila sam.
***
U Velikoj dvorani se ponovila ista priča. Svi Gryffindori koji sjedili za stolom kad sam došla, zašutjeli su i pogledali u svoj tanjur ili u onoga ispred sebe. Čak je i Clara Darwin, treća lovica koja me inače uvijek pozdravi, uporno izbjegavala moj pogled. Primijetila sam da Ravenclawi nisu imali takav problem sa mnom. Halle James mi se uredno nasmiješila.
Ni Slythernini nisu imali nikakvih problema s gledanjem u mene. Pod satom Čarobnih napitaka koji smo imali s njima Ella Evans koja je sjedila iza mene nije se ustručavala pitati me koliko ono puta treba promiješati napitak spokoja nakon što se dodaju muhe zlatare, a Jake Mayers, crnokosi Slytherin izražene donje čeljusti koji bi svaki put kad bi vidio nekoga iz Gryffindora morao nešto dobaciti, nije nam ni ovaj put ostao dužan.
Ni dvije Gryffindorke s treće godine nisu imale nikakav strah prema meni. Uredno su me zamolile da im pokažem kako doći do Hufflepuffske društvene prostorije, a zatim hihoćući otrčale prema južnoj kuli.
Ali su zato svi Gryffindori s pete i šeste godine pokraj kojih bih prošla na hodniku gledali u drugu stranu. Što je bilo još čudnije od svega, dok sam sjedila za ručkom nigdje nije bilo Michaela.
***
Nakon ručka Melissa i Amelie otišle su na Stare rune, a Annabelle i Irma na Bezjačke studije. Ja sam s Willom i Andrewom krenula prema sjevernoj kuli gdje smo imali Proricanje sudbine. Oni su u međuvremenu saznali od Melisse što se događa i obojica su obećala da će pokušati saznati tko je sve ispričao ostalima i znakovito se pogledali. Shvatila sam da ciljaju na Michaela i nisam znala što da kažem da ga obranim. Nije mu baš išlo u prilog ni to da ga cijeli dan nismo vidjeli.
Na Proricanju sam kao i obično sjedila s Halle James iz Ravenclawa. Ona je razgovarala sa mnom kao i inače, a to potvrdilo moju teoriju. Za moju sposobnost za sada znaju samo Gryffindori s pete i šeste godine.
˝Ispričaj mi san koji si zadnji sanjala˝, prenula me Halle iz razmišljanja.
˝Umm... da je Trelaweyca doživjela prosvjećenje i prestala nam zadavati glupe zadatke?˝ na brzinu sam smislila.
Halle se nasmijala i počela listati knjigu u potrazi za značenjem, a ja sam se vratila svojim mislima.
Evo ga, novi post. Neka samo netko kaže da je i ovaj put prekratak. Nikome ne javljam za post, nemam vremena. Alisson, ne ljutim se na tebe, ali jednostavno nemam vremena čitati tvoje postove. Sad kad dođu praznici uzet ću si vremena i sve pročitati :)
Post je objavljen 15.12.2007. u 11:51 sati.