Eto, dragi moji, dugo me nije bilo na blogu, pa kada sam se konačno dokopala do bloga, onda je malo radio, a malo nije, tako da sam tek sada konačno ovdje. Vidim da ste me posjećivali unatoč mom izbivanju (sram me bilo, ili možda ne, jer bile su više sile u pitanju :)). Hvala vam što ste navratili.
P.S. Nakon što sam objavila post, krenuh nadobudno čitati i komentirati vaše blogove, ali u ovom trenu se to pokazalo kao "misija nemoguće"!!! Stalno me izbacuje i nikako da se otvore komentari...nadam se da će konačno srediti ovaj blog da se može normalno pisati i komentirati. Do tada vam ostavljam pozdrav i čitam vas, samo što s komentarima moram pričekati... :(
@@@
Srela sam na ulici susjedu i na upit kako je, krenula je bujica riječi, začinjena žestokim gestikuliranjem i bogatom mimikom, a sve popraćeno i pokojom suzom samosažalijevanja. Stajala sam tako i slušala njenu priču (srećom, imala sam dovoljno vremena jer mi se nikud nije žurilo) i dok sam je tako slušala, prisjetila sam se mnogobrojnih sličnih priča i stavova koje svakodnevno čujemo u komunikaciji sa susjedima, prijateljima, roditeljima, pa i slučajnim prolaznicima.
I gotovo u trenu me je prešinula spoznaja koliko je takav obrazac ponašanja raširen među nama ljudima i koliko smo zapravo nesvjesni štete koju nam takav način razmišljanja i uvjerenja donosi.
No, vratimo se k mojoj susjedi i našem dijalogu.
»Dobar dan, kako ste danas?« - bilo je moje pitanje ovoj, inače veoma simpatičnoj i dragoj ženici iz susjedstva.
»Hvala na pitanju, ali nisam baš dobro.« - odgovorila je ona.
Sada sam za trenutak zastala i razmišljala što dalje: ako je ne upitam zašto može pomisliti da sam pitanje postavila iz čiste kurtoazije, a ako je zapitam zašto, može pomisliti da sam razdoznala i da guram nos gdje mu nije mjesto. Međutim, susjeda je nastavila svoju priču i tako me riješila moje komunikacijske dileme.
»Zdravlje nije baš najbolje. Idem od doktora do doktora, a nikakve koristi. A nije ni čudo koliko sam bosa i oskudno odjevena hodala u mladosti, što sam sada ovako kilava. A ni s novcima se ne mogu sresti! Penzije su male i mizerne i jedva spajamo kraj s krajem. Pitam se odakle nekima koji imaju vile i voze bijesne aute novac? Baš sam rekla kćerki neki dan da je bolje da se rodiš bez ruke nego bez sreće! Jeste li čuli za našeg susjeda XY? Dobio je na nekim igrama na sreću lijepu lovu, a i tako već ima ogromnu kuću, dva auta u garaži i odličan posao! A ovaj moj siromak igra loto već dvadeset godina i nikad nije dobio ni za kutiju cigareta. Kako su ono rekli naši stari »Vrag s**** na veliku hrpu.«
Neće to nas sirotinju, budite bez brige!«
»Hajde, dobro« - pomislih, »dovdje je njena priča i njeno razmišljanje razumljivo, (naravno, gledano iz njenog ugla)«, međutim, moja susjeda je nastavila priču izjavom koja me je i prisjetila svih sličnih situacija i razmišljanja kojima sam bila nazočna u životu, i koja su, najblaže rečeno doslovno pogubna za čovjeka.
»Tak vam je to, susjeda moja, ja sam lijepo rekla svojoj djeci još kad su bili mali, da smo nas dvoje oduvijek bili sirotinja, u djetinjstvu goli i bosi, više gladni nego siti i teško smo radili za ovu našu jadnu penzijicu, i da ćemo umrijeti ko sirotinja. Isto tako budu i oni. Već sada rade za male plaće, i oni budu siromasi cijeli život, kako smo bili i nas dvoje!
A onda, opet, pomislim kako nam i nije tako loše. Ima ljudi kojima je gore nego je nama, koji su još uvijek gladni i kopaju po kontejnerima. Mi barem imamo što staviti pod zub, pa makar to bili i žganci. Zato se nemamo što žaliti. Kao što rekoh, moglo bi biti i gore.
Tako je i sa zdravljem. Nije dobro, ali uvijek ima onih kojima je gore nego je nama. Ako čitate osmrtnice (moram priznati, da ne čitam), možete vidjeti da svakoga dana umiru sve mlađi i mlađi ljudi. Mi smo ipak dočekali pristojnu starost, ne?
Ja sam dočekala penziju na pokretnoj traci, ali moglo bi biti i gore…mogla sam biti bez posla ili čistiti zahode. Je, je…vidite, susjeda moja, uvijek može biti gore…«
@@@
I tako je moja susjeda nabrajala sve situacije u svom životu, svaku zaključivši izjavom »Moglo bi biti gore.«
I sasvim polako iz nekog, već paučinom prekrivenog kutka moje podsvijesti, počele su izranjati slične izjave kojih sam se u životu i sama naslušala, moram priznati i previše.
»Moglo bi biti i gore.«
Istina, uvijek može biti gore nego što jest.
Ali, zar ne zatvaramo sami sebi vrata do mjesta »gdje će nam biti bolje« dok se tješimo rečenicom »dobro je, moglo bi biti i gore«?
To što može biti još gore, ne znači da je ovo što imamo dobro, ili da je to ono što želimo i o čemu sanjamo. Jer, kao što bi moglo »biti gore«, moglo bi biti i bolje…
Odakle ta sklonost ljudi, da se najčešće ravnaju prema onima kojima je »gore« nego njima, umjesto da streme ka »boljem«?
Jer, kao što je rekao F. Quarles:
»Nikada ne budi
zadovoljan
s onim što jesi,
ako želiš postati
ono što nisi;
jer, tamo gdje ćeš
postati zadovoljan,
tamo ćeš i ostati.«
U stvari, u životu treba izbjegavati uspoređivati se s bilo kim, jer će uvijek biti onih kojima je gore ili bolje nego nama. Ali, ako se već nastojimo ravnati prema nekoj odrednici, onda je svakako bolje stremiti prema gore.
Netko je rekao: »Usmjerite svoj pogled prema gore. Na vrhu uvijek ima mjesta.«
Međutim, budemo li naš pogled uvijek uperen prema dolje, nikada nećemo saznati da li ta tvrdnja drži. Nećemo znati da li smo mogli ostvariti svoje snove, ako nismo ni pokušali.
Budemo li njegovali misli kako smo se rodili siromašni i kako ćemo takvi i umrijeti, kako je sreća tek privilegij drugih, kako smo si »zaslužili« upravo ovakvo mjesto na kojem jesmo i kako nam uopće nije tako loše, jer postoje ljudi kojima je teže: ostat ćemo zarobljenici vlastitog shvaćanja, zacementirani na mjestu, nesposobni da pomaknemo noge i zakoračimo stepenicu više.
Postoje ljudi koji žive »gore« od nas, ali postoje i oni koji žive »bolje« od nas. Ako je netko prije nas uspio ostvariti neki cilj u svom životu, to znači da ostvarenje tog cilja nije nemoguće.
Ako je netko doslovce gladan, to ne znači nužno, da mi moramo biti zadovoljni time da jedemo grah svaki dan i da smo nezahvalni ako želimo promijeniti jelo.
Ako je netko u invalidskim kolicima, to ne znači nužno, da mi moramo biti sretni što imamo »samo« išijas i da smo nezahvalni što nam je tako kako nam je.
Ako netko radi bez plaće, jer je firma propala, to ne znači nužno da mi moramo biti zadovoljni sa minimalnom plaćom i da smo nezahvalni što želimo normalna primanja.
Mnogo je takvih »ako«…
To naravno, ne znači, da moramo lupati glavom o zid ako ne uspijemo u svojim namjerama.
Dovoljno je znati da nam je »dozvoljeno« pokušati i željeti, stremiti k nečemu, učiniti sve što je u našoj moći da stignemo do cilja i da zbog toga nismo nezahvalni ni nemoralni.
Teško je gledati što ponekad činimo sebi i svojoj djeci, usvajajući mišljenje kako »mi nismo miljenici sreće« i kako nije vrijedno ni pokušati. Na taj način od svoje djece stvaramo osobe koje će koračati kroz život vođeni pogubnom mišlju:
»Ne vrijedi se ni truditi. To ionako nije za mene.«
I tako se doista može ostvariti »proročanstvo« naših roditelja kako ćemo i mi, baš kao i oni, živjeti, ostarjeti i umrijeti »s onu stranu sreće«.
Post je objavljen 15.12.2007. u 08:45 sati.