Marketing
horizont
...
odrastajući na brdu, na toj najvišoj točki u gradu, u vrijeme kad je mountain bike bio zgodna kovanica koja bi mogla značiti baš to što danas znači, ali (još) nije značila ništa, ja u stvari nikad nisam uistinu naučila voziti bicikl.
zbog te je moje (uistinu slučajne, a ne bahato zauzete) visoke pozicije, vožnja biciklom uvijek iziskivala napornu i neželjenu predigru;
blistavi je crveni pony prethodno trebalo pješice spuštati niz vrtoglavu strminu (vožnja bi me, bila sam svjesna, ubila), "bremzajući" znojnim dlanom i prstima što grčevito stišću hladan metal poluge prednje kočnice, uz istovremeno štopanje gumenim potplatima converse tenisica sa crvenom zvijezdom...
zahtijevalo je odupiranja. oduprijeti se slabim i neuhranjenim tijelom, gotovo pa snažnijim silama svemira, koje su njega i bicikl vukle k sebi...dolje.
neuhranjenim tijelom...
"neuhranjena"...riječ koja još uvijek stoji zarezom odvojena od drugih - "natprosječno inteligentna",
u mom sad već raspadnutom zdravstvenom kartonu, omekšanom i razobličenom usljed vremena, i čestog otvaranja da bi se ispunile rubrike o toj uvijek boležljivoj djevojčici-djevojci-ženi, te nekoliko premještanja po dubokim limenim ladicama različitih ordinacija.
riječ urednim, školskim, sasvim nedoktorskim rukopisom napisana, običnom olovkom, čini se "tupom" i mekom, pa sfumato slova možda nisu bila oštra čak ni tog - dana preglada zbog upisa u školu.
no "stavljena na papir" isti su čas jednom drugom oštrinom zarezala moju usplahirenu, predanu majku, koja bi sigurno, svemoguća vjerujte mi, smogla i ptičjeg mlijeka da sam ga se uželjela.
no iako neuhranjena i goluždrava ptičica, nikad nisam gladno zijevala raspolučenog kljuna. ja sam za razliku od drugih, preživljavala hraneći se svijetom.
za to je dostajalo otvariti oči, uši, krila i ah, onu izgnanu i patetičnu pulsirajuću riječ...
nakon što je bicikl doveden do podnožja vožnja bi se uvijek pokazala nevrijednom napora, u pravilu sama naporna, šeprtljava i neugodna, vožnja koja zahtjeva gaženje pedala po izgrickanim, srondanim, brdovitim puteljcima, u neprestanoj potrazi za stabilnom ravnotežom i malo glatkog asfalta.
vozeći napeta, nisam se uspijevala prepustiti i predati, nego bih se nastavljala trsiti i truditi, izbjegavajući rupe, kamenje, korijenje...i istovremeno razmišljajući o onom što me čeka;
guranje
guranje
guranje nazad
te blistave crvene stvari visoko gore na vrh.
oznojenog lica i vlažnih leđa.
nije se isplatilo, pa nikad uistinu ne naučih voziti bicikl.
sa zavišću gledam sve te ljude, koji elegantni i sigurni u sebe meandriraju zamršenim i nabreklim žilama gradskog tkiva što prijete da će svaki čas prsnuti.... i još se iz pune brzine sljedećeg trena uspijevaju zaustaviti, precizno i točno, baš na mjestu na kojem žele. kirurški precizno i točno.
ja to ne umijem. a vožnja bi me, svjesna sam, ubila.
pa ću odavde pješice - nogu pred nogu odkoračiti i odhodati s potpuno nenabreklog mjesta na koje sam maloprije iskoračila iz prašnog i neudobnog autobusa.
zaljubljenica u prirodu, gledam u pustinjski pejzaž - možda mrvicu pre-ekstremno lijep, za curu koja je odrasla na vrhu obično lijepog zelenog brda držeći bicikl u garaži.
pa je ta prašna, pusta, bezgranična i nijema ljepota plaši.
a opet...zanima je što je iza tog beskrajnog ništa omeđenog horizontom. i jedino što želi je ostati samo još tren.
oktrenuti se na ovom mjestu širom otvorenih očiju i ušiju i ah...tom izgnanom pulsirajućom stvari,
prije nego odluči u kojem će smjeru gurnuti svoj gumeni potplat.
Post je objavljen 15.12.2007. u 03:58 sati.