Tri zečića,
tri repića,
tri bratića;
tri vraščića:
Ćuško, Uško,
Dugouško,
dotrčaše
nasred puta
bosonogi,
bez kaputa;
mrki, bijesni,
lica ljuta...
Tri zečića
skakutavca,
tri zečića
tvrdoglavca,
tri zečića
hvalisavca,
siledžije,
megdandžije,
zakliktaše,
povikaše:
"Gdje si Šarko,
pasja njuško,
tebe zovu
Ćuško, Uško,
tebi prijeti
Dugouško!
Došao je
i naš dan,
izađi nam
na megdan!"...
Od borbenog
zečjeg glasa
sva se šuma
zatalasa;
utihnuše
brojne ptice,
zadrhtaše vjeverice;
zanijemio
brzi vjetar;
pod lišće se
skrio vepar;
poblijedilo
žarko sunce,
pala tama
na vrhunce;
mutna rijeka
nabujala;
tugom pčela
zazujala;
zajecao
medvjed, vuk;
svud okolo -
strah i muk...
Tri zečića,
tri repića,
Ćuško, Uško,
Dugouško,
pošto-poto
žele boj,
zovu Šarka
na dvoboj!...
Al' odjednom,
vidi jada,
(zar se nebo
trese, pada?):
jednim listom
šušnu vjetar,
desnim uhom
strignu vepar,
zacvrkuće
sitna ptica,
nakašlja se
vjeverica,
nasmija se
zlatno sunce,
prosu svjetlost
na vrhunce;
trepnu okom
medvjed, vuk,
zatitrao
pčelin zvuk...
Kad to čuše
tri zečića,
bosonoga
tri repića,
Ćuško, Uško,
Dugouško,
(siledžije,
megdandžije),
pobjegoše
snagom vjetra,
udalj skaču -
po tri metra...
- o -
Šta sad rade
tri zečića
preplašena
tri repića?
Hvališu se,
brkom miču,
pobjedničku
pjesmu sriču!
Post je objavljen 13.12.2007. u 08:50 sati.