Evo mene malo. Nedavno sam pročitala post od neke cure mog godišta, i njen post me je toliko dirnuo, bolje rečeno, pisala je o svom životu za koji je uvjerena da je gotov, crn, težak..
Jednostavno, toliko je zračilo ogorčeno, puno boli, baš nekako teško..Stavljala je morbidne slike, i baš se osjećala slabost te cure tj izgubljenost.
Pisala je i o tome kako nije zadovoljna s obitelji, mama joj kao stalno zanovjeta..naravno ja znam po sebi da i meni ponekad idu na živce roditelji jer unatoč tome što sam još mulica, želim kao sama upravljati svojim životom, baš kao i ta cura koja toliko priželjkuje 18. god. No upravo me je njen post potaknuo da razmišljam koliko ja uopće cijenim ljude koji mene vole, i koji će uvijek biti uz mene. Iskreno, kako god sada to zvučalo,do sada sam se sramila roditelja, i tek danas kad sam shvatila koju sam grešku cijelo vrijeme radila, poželim se nekako iskupiti. Imam grižnju savjesti zato jer znam koliki su trud uložili za mene, a ja sam im svo ovo vrijeme uzvracala na loš način.
I baš kao što se kaže:
To što imaš danas čvrsto zagrli, jer možda već i sutra to možeš izgubiti.
No vrijeme ide dalje, i nikada nije kasno ispraviti grešku. A ja se nadam da će ona cura uspijeti pronaći svoj ispravan put.
Post je objavljen 12.12.2007. u 22:46 sati.