Prije 26 godina fra Vinko Prlić je napisao članak u župnom listu Miljevci,a izgleda po aktualnosti kao da ga je napisao danas,tj. ništa se nije prominilo osim šta je onda bilo dvaput više stanovnika, osim ako ne i više.
"Rodio si se na Miljevcima.Tu si proveo djetinjstvo.Možda završio osnovnu i srednju školu.
Tu si primio i sakramente u svojoj crkvi.Drag ti je bio i put do Visovca,posebno na Gospine blagdane i na Cvjetnicu.
Život te odveo drugim putem.Našao si se u jednom od naših gradova ili u svjetskim metropolama.Često se sjetiš svojeg kraja.Možda je za tobom krenuo tvoj i tvoj brat…Pomalo opustje tvoje dvorište i tvoja baština.Roditelji ostali sami,možda su ih dobri susjedi pokopali
i oplakali,a ti nisi "mogao" doći na pogreb svojih roditelja i staratelja,koji su željeli da se nastavi život na njihovoj baštini.
Nekako se može trpjeti da je zemlja neobrađena,vinograd zapušten,ograde srušene.Teško je vidjeti kako je prozor već razbijen,vrata napukla,a štakori se okupljaju oko komina gdje si nekad slušao priče o vilama i vukodlacima,pjesme o junacima,gdje si se grijao i veselio životu.Sada si daleko,možda i ne toliko da se ne bi mogao češće navratiti….prozračiti,urediti malo kuću koju ti otac i djed sagradiše.Možda si sagradio kuću na moru ili imaš klet u Zagorju,da imaš gdje primiti prijatelje.No tvome bi prijatelju bilo možda draže da ga dovedeš u svoje gnijezdo,u svoje selo da vidi ograde koje podigoše tvoji preci.Možda si i ime zaboravio baš onima čije vrijedne ruke sagradiše te ograde i zidove.
O ovome često razmišljam kad prolazim selom…Kuća se nagnula,cigle popucale,ploča pala,vrata su još samo na jednoj "voćeti",ulazi magarad u kuhinju…Djeca se slobodno igraju po dvorištu i igralište su napravili,jer to je "ničije",nitko im ne smeta igrati.Za kiše se sklanjaju u tvoju kulu ili kužinu….igraju karte,mladenački puše…
Sjeti se svog obora,svoje njive i ograde.Auta imamo,dođi i uredi svoje.Kad novaca ima za sve,neka budu novi prozori i škure,neka vrata i dvorišna ograda budu čvrsti.Daj nekome ključ da ponekad otvori i prozrači.Vikend provedi kod svoje kuće pa će nam baština ostavljena od naših starih koji su obilazili Evropu,kopali,lovili ribu i prodavali je skupa sa smokvama da se skuće,a mi možda to njihovo odbacismo.Jesam li i ja jedan od takvih?
Sjetih se riječi hrvatskoga književnika Petra Zoranića,koji davno napisa:
"I mi bismo odovud pobigli,
ali nas slatkost bašćine uzdrži"!
Zovem te da se vratiš na ove preostale hridi
Na ovaj opustjeli otok,u ove sunčane škrape
U ova tvrda brda gdje bura dan noć bridi,
U ove blatne ravnice što prazno u nebo zjape.
Josip Pupačić
Moj komentar:
Dok su mate i ćaća živi,sve je lakše ,dica obilaze kuću i roditelje,kad oni partiju onda…onda svašta,teško se i s bratom dogovoriti,previše je materijalističkog u glavama današnjih ljudi.
Teško će starine koje imaju više vlasnika dočekat da ponovno zažive i ožive.
A štaš,šteta!
Post je objavljen 12.12.2007. u 17:55 sati.