Maria je sa mnom prekinula u utorak 25. rujna, tekst porukom s mobitela kojeg sam joj bio poklonio:
Ne mogu naci tvoj kljuc*, zao mi je. Oprosti za sve. Zelim ti sve najbolje, bye bye.
Poruku sam primio ujutro nakon neprospavane noci tijekom koje sam napisao zapravo prvu verziju pisma kojeg sam nastavio pisati jos mjesec dana, svaki dan na novi nacin i o novim stvarima. Imam previse vremena. Bio sam sretan i ispunjen ljubavi prema Mariji i optimizmom za opstojnost nase veze. Vecer prije proveo sam u Thirsty Garryju i iako mi je nedostajala Maria koja nakon vrlo lijepe subote koju smo proveli zajedno vec treci dan nije odgovarala na moje pozive ili poruke, nasao sam utjehu nasavsi se u njenom home-baru, s troje ljudi koje voli: svoju bivsu seficu, vlasnicu, njenog muza i normana. Povukao sam par dimova hash-jointa kojeg mi je Norman ponudio i dosavsi kuci oko ponoci, a pod dojmom nekoliko proteklih dana poceo pisati pismo.
Marijinu tekst poruku primio sam upravo kako sam ulazio u rotterdamski cs. Isao sam u Haag na sastanak sa sluzbenim lijecnikom i bio sretan sto ce me vidjeti u "mojem elementu". Vec sam bio odlucio da cu provesti odlican dan i grom ocaja koji je mnome prosao procitavsi poruku odlucio sam utajiti: nista i nitko nece upropastiti ovaj dan za mene.
Maria je zvala nekoliko puta tijekom dana. Jednom sam se izderao na nju (jedini puta ikad) rekavsi joj da danas ne zelim razgovarati s njome. Nakon tri dana sto mi se nije javljala i potpuno neobjasnjivog prekida i njene sklonosti da moju susretljivost i sklonost kompromisima u vezi nje dozivljava kao odsutnost emocija, odlucio sam -- barem toga dana -- i njoj pokazati jedno svoje sirovije stanje. Konacno smo razgovarali nakon ponoci, dok sam se s Johnom smrzavao u hladnoci skvota u kojem sam s njime proveo noc.
Zvucala je kao ona Maria koje me je uvijek punila nadom i optimizmom, prijateljska, blaga, s kojom se moze RAZgovarati. Misleci o tome, sada mi pada na um da je mozda bila zabrinuta sto cu (si) uciniti nakon sto me se rijesila. Pocetkom kolovoza, prva tri dana sutnje s njene strane zavrsila su time sto sam bez ikakve preostale volje za zivot ili bilo sto prepustio prvim impulsima koji su mnome prolazili. Zavrsilo je tako da sam bio uhapsen, ponovno proveo dvanaest sati u pritvoru (ovoga puta u celiji s wc-rupom i podstavljenim zidovima) i potom se tri dana super odmorio u najljepskoj bolnici koju sam ikad vidio, u delti, obliznjeg portugala (rotterdamskog predgradja)
Takve krajnje, ekstremno bolne vijesti u mene prodiru sa zadrskom, kao ljuti zacini u sambalu. Uostalom, nerazlozivost i nerazumljivost Marijinog prekida doprinijela je zadrsci jer jednostavno nisam mogao vjerovati, bauljao sam u svojim mislima u soku kao ljudi koji su upravo prezivjeli gotovo fatalan saobracajni udes i po izlasku iz potpuno unistenog vozila, neranjeni ali u soku, posegnu za cesljem ... "malj u glavu" sindrom).
Do subote me bol cijepala u nove krhotine. It's amazing in how many shards a man can break... Javio sam se nozini s molbom da mi kaze gdje je onaj ustaski bar u rotterdamu da se potucem s nekim tko ce mi svojom gluposcu dati legimitet da ga izmlatim. Osim toga, kcer povampirenog vlasnika nije takva i navodno je upravo prava cura za mene, kaze Nozina. Hodao sam ulicama pognute glave, plaseci se da nekog nesretnika koji me slucajno prostrijelio pogledom ne rastavim od zivota. Nasao sam se u cinerami, gdje rado svratim, da u opustjelom lobbyju za vrijeme projekcija popusim koju u miru, slusajuci ugodnu glazbu. Tamo, u slijedecem baru bas kao i u thirsty garryju (prethodnom) ugasio sam cigaretu jagodicom prsta polako i duboko disajuci kako je bol opekotine u nastajanju prevladavala bol koja nije imala fizicki izraz.
Jucer, u petak 26. rujna, po prvi puta sam voluntirao u svojem omiljenom rotterdamskom klubu, worm-u. Nisam spavao prethodne noci, napisavsi zadnju verziju pisma kojeg sam poceo pisati upravo mjesec dana prije i u medjuvremenu ga napisao petnaestak puta. Pomagao sam postavljati binu i instalacije od 11 ujutro do ranih vecernjih sati kad sam se zasluzeno prepustio carima programa. Bilo je prekrasno.
Opekotine na srednja tri prsta desne ruke su tijekom proteklog mjeseca na razlicite nacine zarastale: dva plika su splasnula i pozutjela, jedan se uporno drzao. Otusiravsi se slijedeceg jutra ogrubjela koza koja je stitila novi, njezni sloj se pod djelovanjem duge ekspozicije vode odvojio, olabavio i jednostavno sam ga skinuo sa sva tri prsta. Slucajnost? Schizoid affective? I don't think so.
I AM becoming vibration.
'The smell of winter makes me sick for love. It brings back the memories from another world.'
But then again, I always AM in Another World. Always have been, always will be.
It is, the Third World.
And WE have invented it, haven't we?
Post je objavljen 12.12.2007. u 01:27 sati.