Jednom kad sve ovo sad bude daleko….
kad svane dan nestane mrak….
kad dođe neko
i rasplete sve što veže me,
sve niti ovog sna….
Možda tad ću ti priznat koliko sam te voljela…
život se može preokrenuti u sekundi… na bolje i na gore.
stalno sam birala povratak na početak, povratak u prošlost, jer sam znala što me čeka… iako mi se to nije sviđalo, vraćala sam se nazad.
a onda… odabrala samo nešto novo, nepoznato, što se pojavilo niotkud….
i krenula tom stazom.
bez svijetla, bez ičega na putu…
samo obrisi tame…
Da Bog da stane cijeli svijet, stane bar na tren da se opet tebi vratim…
samo nebo zna koga sam pronašla na tom putu…
da li sam nekoga našla….
da li tražim svoj dio neba…
da li sam ponovo na tebe naišla…
da li me sjećanja vode pravom stazom…
ili se ponovo vraćam na početak…
da li sam uspjela…
pobjeći od tebe…
ponekad vidim te kad zaklopim oči i zamislim te… želim da bježim, al na tebe podsjeća me…
jedino što mi je ostalo su sjećanja…
omiljena sjećanja koja nikome ne dam…
večeras bi mogla ponovo učiniti istu pogrešku…
zato me pustite…
samo večeras…
(čini mi se da živim neki tuđi život. možda jer sam skupila snage i odrekla se njega [ovaj put zauvijek] ili jer sam počela na život gledati sa one svjetlije strane [ako i ne gledam na život s te strane, bar sam je pronašla]… možda je samo stvar u tome da više ne mogu o njemu razmišljati. Jer on više nije bitan. Nedostaje mi, možda ne on, ali nedostaje mi netko s kime ću ubiti tu prazninu u vremenu. Možda je došlo vrijeme da napišem posljednje riječi o njemu… više ne pričam o njemu [sada pričam s njime]…. više se ne bojim njegovog pogleda [bojim se svoga pogleda]…. nije me strah napisati da je gotovo… strah me je povjerovati da je uistinu gotovo… na neke stvari se čovjek navikne. I znam da se na greškama uči, ali mi ih uvijek ponavljamo… znam da više ne želim u prošlost. I znam da ću to ponoviti [u nekom drugom životu], jer to nije bila greška…)
….to što noćas šutim nije zbog tebe….
Post je objavljen 11.12.2007. u 20:45 sati.