(I get paid NOT to work, thus /dus!/ every day is Sunday to me. Leuk, he?)
Something I wrote vroeger:
Mariju su ljutile moje epizode iznimno dobre volje i zaigranosti (uglavnom posljedica sadrzajnih solo, uglavnom nocnih, djelatnosti) i prvom je takvom prilikom dozivjela prvu svoju "La Bomba" eksploziju, kazala je da ja ismijavam njenu "bolest" (stvarnu ili umisljenu). Nakon toga sam je nastojao, tu svoju tzv. manicnost, bolje kontrolirati u njenom prisustvu, ali u korist vlastite stete jer sam odricanjem jednog svojeg (gotovo najboljeg) elementa vjerojatno sebe ucinio mnogo manje poticajnim i zanimljivim...
Anyway, citajuci Sretno dijete bavim se mislju da je pocnem prevoditi na engleski (ako to vec nitko nije ucinio, moram provjeriti), kao inicijaciju konacno prijevoda na nizozemski, jer nizozemska je mnogo ucila od jugoslavenskog modela socijalizma, ovdje je vecina teoreticara (npr. Kardelj) tog sistema vrlo brzo prevedena na nizozemski. Ta bi im knjiga bila zanimljiva kako zbog jasnih i deklariranih vrijednosti, tako i zbog mudrosti, tj. analiticnosti ustaljenosti tadasnjeg sistema i uspjeha novog vala u ustolicenju novih vrijednosti & mjerila...
Godinama sam imao osjecaj da je Nizozemska pomirila ono najgore iz dvaju svjetova: kapitalistickog i komunistickog. Medjutim, ta je misao bila tek ilustracija moje otudjenosti i pametnog nizozemskog modela samoocuvanja koji se temelji na "privilegiranim strancima" (o tom modelu moze eventualno biti rijec o stanovnicima, ali ne i drzavljanima, dakako).
Sad mi je jasno da je pomirila u mnogo cemu ono najbolje, a hoces-neces, pobjeglo je nesto i onog manje dobrog. Moj problem je osamljenost i izolacija, ali njegovom rjesenju mogu jedino sam doci... U onom ostalom rijec je tek o nekiputa naizgled nepremostivim razlikama mentaliteta.
Poanta spomena Marije jest njen komentar lakoce i uspjesnosti mojeg ostvarivanja kontakata s novim ljudima, naime ona nije razumjela da su nase (njene venezuelanske i moje hrvatske) mentalitetske odrednice univerzalno dopadljive. Spomenula je da je moj dozivljaj "uspjesnosti" tek moja vlastita iluzija. Razmisljao sam nakratko o tome i zakljucio da nije u pravu, jer sam se s lakocom sjetio gomile komentara koje pamtim iz (ili nakon) takovih epizoda koje svjedoce suprotnom.
Uostalom, sto je stvarnost? Stvarnost je nasa dozivljajna iluzija. Ona je uglavnom ono sto sami od nje ucinimo.
Post je objavljen 11.12.2007. u 16:25 sati.