Ponekad bih voljela ništa ne govoriti, samo šutjeti... Obožavam mir, tišinu... bez nepotrebnih riječi u zraku. Volim toplu sobu, tihu glazbu i knjigu u ruci. ... kad sam sama, najčešće sam kao u nekom transu, samo razmišljam i razmišljam... o bilo čemu, analiziram, no kad se nađem među ljudima sam opet vesela i brbljava. Ne znam zašto je to tako. Prijateljica sa faxa, koju tek znam par mjeseci, mi je rekla da sam kao neko sunce... stalno nasmijana i činim da se ljudi oko mene bolje osjećaju. Zapravo svi ljudi mi to govore.. kako mogu u 8 ujutro biti nasmiješena. E, to je i mali problem... kad ponekad imam fazu kad mi baš nije do razgovovora njima je to čudno... kad su navikli da ih nasmijavam.
Ok, sama sam pomalo kriva za to. Ne mogu podnjeti da vidim nekoga kome nije dobro... moram za tu osobu biti tu. znam da je to dobro.. ali često ljudi zaborave, da - iako si nasmiješen - možda zapravo samo patiš iznutra i to pokušavaš skriti. Ne razmišljalju da i vrlo pozitivne osobe imaju svoje probleme i očekuju i njihovu podršku.
A toliko mi je zapravo ponekad potrebna samo šutnja... čemu nepotrebne riječi... čemu govoriti i samo brbljati i brbljati da ne bi bilo neugodne tišine? Osobito u busu, nakon predavanja, ili prije predavanja... kada samo skupljam energiju za dalje ili se oporavljam. A teško mi je reći "čuj, ne razgovara mi se sada... ne volim small-talk " (kako to stručnjaci nazivaju, razgovor o beznačajnim temama)
Mislim da je i to mali problem... neugodna tišina... ljudima je teško šutjeti pored novih ljudi, imaju potrebu prazni prostor ispuniti bilo čim. Zapravo, vrlo je mali broj ljudi pored kojih se osjećamo ugodno kad čak i ništa ne radimo, ništa ne govorimo. Obožavam se družiti s takvim ljudima... kada riječi nisu potrebne.. kad samo uživamo u blizini jednog drugog.
Na koji način se vi nosite s bukom ili tišinom? Što mislite kakav dojam ostavljate na druge?
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Razmišljala sam i o tome zašto Stepheniene knjige djeluju tako opojno na ljude.
Ali zapravo je odgovor poprilično jednostavan. Pokušala sam malo analizirati koji su elementi pa mi recite jesam li bila uspješna:
x glavni lik je vrlo posebna djevojka... neobična.. pa već i samom svojom pojavom, a svi mi želim biti posebni, drukčiji, iako ona zapravo misli da je prosječna... no i pitanje je - što je prosječno? Tu se nalazimo opet kod nekih definicija ljepote u koje je možda bolje ne zadirati. (?)
x glavni muški lik je prekrasno mitološko biće čija nas pojava ostavlja bez daha i čije je i ponašanje vrlo sexy i tajanstveno... rečenice koje izgovara vrlo dvosmislene.. opasan, traži ju da ga izbjegava, a sam njezinom društvu ne može odoljeti.
x Stephenie se također igra vrlo opasnom igricom... a ta igrica se zove ljubav! :
x glavni se muški lik zaljubljuje u svoju "žrtvu"
x Glavna protagonistica toliko voli glavnog lika da odlučuje žrtvovati svoju dušu za vječnost sa svojom ljubavi (sada bih vam ja postavila pitanje - da li biste radije htjeli imati vječnost sa svojom srodnom dušom ili biste radije ispunjenih 80 godina za koje znate da bi vam uskoro mogao doći kraj? Da li mislite da - kada biste imali vječnost - ne bi toliko uživali kao kada biste znali da bi sve moglo završiti?)
x U Pomrčini je sve još zanimljivije... Bella shvaća da voli Jacoba... odlučuje ostati sa Edwardom... iako konačno shvaća čega će se sve morati odreći. Počinjemo polako voljeti i Jacoba, njezino osobno sunce, kako ga je nazvala, koje je uvijek tu za nju.
x Zanimljiva je borba između Jacoba i Edwarda te jedan poseban trenutak kada obojica otvaraju svoja srce ili jednostavnije - misli - jedno drugom. Obojica dobra, draga i duboko zaljubljena u istu djevojku. Koja od nas ne želi biti toliko poželjna da se dvojica predobrih dečkiju (u svakom smislu) bore za nju.. no, nitko od nas ih ni ne bi htio povrijediti.. iako je Bella poneka bila vrlo sebična... no to je ljudski - pronalazila je sebe.
x U knjizi je sve toliko nabijeno emocijama... čežnja, strast... način na koji je ona krhka, a on jak, snažan.... opasan. Zanimljivo je i to kak je baš ona jedina kojoj on ne može čitati misli... opet je posebna...
x Stephenie je zapravo shvatila formulu za uspjeh, a to je da se svi mi želimo osjećati voljenima. Način na koji Edward voli Bellu je.... neopisiv... svi želimo da nas netko toliko voli.. da nas voli toliko da je spreman žrtvovati se (kada ju ostavlja u Mladom Mjesecu jer misli da bi joj život bez njega bio bolji)... boriti se protiv onoga što jest, braniti ju od svega.. pa kao što ju je u prvom odlomku Midnight Sun-a htio odvući od zlobnih Jessicinih misli. Taj osjećaj mu je bio tako stran, čudio se odakle njemu takvi osjećaji... koje nikad prije nije osjetio.
x Sam Edward je fascinantan... ne vjeruje da imaju dušu.. no ipak se boji za ono što čini i za ono što bi mu se ipak moglo dogoditi, da ju ima.
U svih 80 godina njegovog postojanja nije nikad nikog volio.. i onda se pojavi Bella.
Dok to čitamo, svi želimo biti Bella i želimo da nas Edward grli... maštamo o toj ljubavi, i čudimo se zašto nema nekog tko je kao on, znamo da ga trebamo naći, ali opet i znamo da nećemo naći njega, što je zapravo u redu.
x Razmišljamo o riječima koji su si izgovarali...Razmišljamo o tome kako bismo voljeli kad bi nam naš dečko rekao riječi poput "Sad si ti moj život" (ok... ponekima je ovo patetično, poneki smatraju da si ne moraju stalno izjavljivati ljubav.. ali ja sam romantična :) i drago mi je što imam dečka koji mi to govori :) ... ah.. ljubav....
Zanima me, što vi mislite, zašto te knjige djeluju na vas tako kako djeluju? Ono su bili moji razlozi (ili objašnjenja?) i osjećaji koje u meni izaziva... sada me zanimaju vaše reakcije... na koji način na vas djeluje, kakve osjećaje izaziva? Da li imate nekoga tko je vaš Edward?
Evo vam i jedna jako lijepa pjesma... nadam se da će vam se svidjeti.
Hoobastank - The Reason
Post je objavljen 11.12.2007. u 13:41 sati.