Marketing
put ka sreći
Hello, hello, hello! Evo da malo stavim koja slova na ovaj blog.
Vikend je nekako bio idealan, bez imalo osjećaja nekakvog straha, ili onog kiselog filinga jer je nedjelja... Sve se stiglo napraviti jej jej jej!
I obaveze za faks i uspjela sam se zabaviti u gradu sa ekipicom, nakon duuugo vremena. Konačno da sam i u Zg-u malo izletila van. Bili smo u Sobi, tamo provele većinu vremena, zezale se, smijale ko ludeeee, malo pile pivice, jednu, dvije, tri, koliko ih je već bilo i tako... Bilo je baš super. Nedjelja je bila malo krvavija, imala sam borbe sa grljenjem školjke, ali i to je prošlo, sve se da preživjeti. 
Mali prestupi u životu se ponekad smiju dogoditit, ipak je čovjek mala glupost pa je i razumljivo da će i on sam raditi gluposti u svom životu. Sve je to normalno... sve je to dio ovog ciklusa koji će kad-tad završiti... zato ponekad dopustite da neide sve po crti, neka bude malo krivudavo da nam bude zanimljivije, ne?
Nego, jučer mi je došla frendica prespavati. Opet smo jele sve i svašta ( ja ne znam zašto je nama u društvu žderanje tako zanimljivo, samo žvačemo i žvačemo, malo meljemo, pa opet žvačemo...) I tako malo pričamo i u jednom trenutku baš mi jedna misao uđe u glavu: kako je čovjeku potrebno malo da bude sretan. To je i frendica potvrdila. Samo što je prepreka tome što čovjek sâm ponekad ne zna što je to što njega čini sretnim. I tako je blizu tome, ali nešto ga spriječava da napravi taj korak i konačno iza sebe ostavi taj nemir, tupost, nedostatak tog sretnog osjećaja.
Zapravo, ono što je najgore je kada čovjeku njegova prošlost ne da mira, kada ga taj trenutak TADA zamrzne u vremenu i ne dopušta mu da ga zaboravi, kada ga svojom boli slama toliko da pada na koljena i nema dovoljno snage da čvrsto stane na noge i kaže : "Ne možeš mi više ništa!"
Znam kako je to... jako je teško kad se mislima vratiš do događaja koji te najviše povrijedio, i od te sekunde ne osjećaš više ništa osim boli... A sam znaš da si samo ti kriv što si dopustio da taj trenutak ponovo ostavi ožiljak u tebi. Mislim, i to se da popraviti, znam iz vlastitog iskustva, ali tada treba biti uporan i sam sebi govoriti da si nećeš dopustiti da se vratiš tamo, TADA, i da ćeš ostaviti prošlost da bude prošlost. Treba razmišljati na ono što dolazi, na svoju budućnost i biti sebi najvažniji. Tek tada je moguće pronaći ono što se dugo skrivalo u nama, osjećaj smirenosti, možemo pronaći ono što želimo, ono što će nas voditi dalje. Zaista, potrebno je malo da čovjek pronađe svoj mir, da razmisli malo i shvati da nije vrijedno vraćati se unazad jer je to tada bilo nešto što sada nije vrijedno spomena, to treba ostaviti iza sebe, i gledati u svoju blisku, a kasnije i u daljnju budućnost.
Ma tako je malo potrebno da se shvati kako život nije takav pakao.. ponekad se čini teškim, ali to je samo zato da bi one lijepe trenutke znali više cijeniti. Svi smo mi korak do sreće, samo smo malo prezauzeti analiziranjem svoje prošlosti, tko nam je što napravio, zašto, da li se to trebalo dogoditi, zašto baš meni.... Milijun je pitanja koji nas uvijek muče, ali ako ćemo samo to raditi, patiti razmišljajući o stvarima koje smo izgubili, nećemo moći vidjeti sreću u novim stvarima koje dolaze.
Zato ostavite prošlost da bude prošlost, to je dio života koji vas je nešto naučio, ojačao vas a da to možda još niste ni shvatili.
Pokušajte živjeti nekako spontano, bez previše razmišljanja, radite ono što vam se trenutno radi, pjevajte, glupirajte se, potrošite zadnju kunu na neku glupost, srčite juhu... ma što god!!
Nemojte patiti zbog s ranja koja se događaju... ipak se poslije kiše kad-tad pojavi sunce.
Post je objavljen 11.12.2007. u 11:46 sati.