Moja mama.
Odlazi. Pisat ću o svemu, samo ne danas. Danas joj želim mir. Neće ozdravit. Ali bit ćemo uz nju tata i ja do kraja. Ljubit ćemo ju. Milovat ćemo ju. Čut će riječi Volim te do zadnjeg svog daha. Dobro je da odlazi. Dobro je. Alzheimer ju je namučio, iako je bila jako, jako hrabra! Ako sada ode u miru, bez boli, smatrat ću to našom velikom pobjedom! Doktorica kaže mama neće dugo živit još. Iako ima jako srce. To je najmanje što se može reći za lijepo milo srce moje mame. A ja se neću prestat smijat i veselit. Nikad! Niti ću ja plakat sad. U životu treba i plakat i smijat se, poznavati i borbu i vrijeme za smiraj na kraju dana.
Kao što se i sunce prelijeva u čarobnim bojama na zalasku, tako i moja mama odlazi polako. I kao što mi zalazak sunca oduzima dah svojom ljepotom, tako i njen odlazak doživljavam kao divnu stvar. Preplavljuje me sva sila osjećaja. Ljubav. Zahvalnost. Sreća da je moja. Tuga. Sjećanja na sretne dane mi tjeraju i osmjeh i suze na lice.
Bio je 8. Mart. Majčin dan. Mama je bila u kupovini. Ja sam iz njenog ormara izvadila komad platna koji je tamo čuvala. Finog nekog platna, ne znam što je od njega htjela sašiti. Bilo je blijedo kremaste boje. Savršeno "platno" za oslikavanje umjetničkog djela jedne šestogodišnjakinje. Prostrla sam platno po podu, legla i flomasterima crtala mami čestitku za njen dan. Bilo je tu ljubičica i drugog cvijeća, ciklama i tratinčica, svojim najboljim rukopisom napisanih poruka ljubavi.
Kad je mama došla, sretno sam joj pokazala što sam joj napravila. Ona je jauknula ugledavši "upropašteno" joj platno. Onda se nasmiješila i zagrlila me i poljubila, rekla da je jako sretna i da joj se jako sviđa, da sam to jaaaako lijepo napravila. I ja sam shvatila da je platno bilo za neku drugu svrhu namijenjeno ali sam joj vjerovala kad je rekla da je sretna i zadovoljna mojim poklonom. A ja sam zauzvrat dobila veliki blok za crtanje i nove bojice koje sam jako voljela. Voljela sam crtati i po zidovima, i po papiru, boje su mi bile, uz autiće, najdraže igračke. Sjedila bih tako kraj njenih nogu i crtala satima, ili vozala autiće po onim prugama od tepiha. I svakih 5 minuta bih ju upitala "Mama, voliš ti mene?". A mama se nikad nije umorila odgovarati na to pitanje. "Da, volim te, puno!"
Moja mama, obična žena, velika u svojoj dragosti. Lijepa u svojoj dobroti. Mama koja se smijala zvonko i smiješila široko! Mama koja me je jučer "rafalno" ljubila, usana na mojima, ljubila desetke puta! Mama koja sada očima govori. Mama koja je neki dan, goreći od febre, podarila nama mali smješak!!! Hrabra u svojoj borbi. Mama je sveta riječ na usnama djeteta.
Post je objavljen 11.12.2007. u 10:22 sati.