Predložio sam preispitivanje ljubavi kao osjećaja, odnosa i načina života. Hajde da počnemo s osjećajem.
Znamo li mi kako to izgleda doista voljeti? U komentarima se pojavljivala riječ “bezuvjetno”, pridružena riječi “ljubav”. Iako u postovima nisam tako nešto spominjao, nekako se to samo nametnulo. Iskreno, bio bih jako zadovoljan kad bi ljudi počeli razmišljati o smanjenju uvjeta – to bi za početak bilo sasvim dovoljno.
Također, za početak, nemojte ni višeljublju pridavati pridjev bezuvjetnog. Ne mora biti. Uglavnom, polako, neka se stvari razviju same od sebe, bez da ih gurate u jednom ili drugom smjeru.
Možda da razmislite o uvjetima koje pstavljamo pred svoje voljene. Tamo se nalaze korjeni voli-boli psihologije. Ako malo zagrebemo ispod površine romantične “bezuvjetne predanosti” jednoj osobi, pronaći ćemo niz uvjeta. Prvi je naravno, već spomenuti uvjet o isto takvoj predanosti nje ili njega nama. Nadalje, kad vidite što zapravo ljudi traže od svojih partnera, odmah ćete uočiti izjave poput: “meni odgovara ovakav partner” ili “ja tražim od partnera ovo ili ono”; ili “pravi muškarac (žena) je takav i takav”. Time izričemo svoje uvjete, naravno. Oni proizlaze iz naših osobnih zahtjeva i potreba.
Zanemarujemo pritom činjenicu da smo se možda i sami mnogo puta zaljubili, ili nas je privukla, osoba koja uopće nije takva. Jesmo li napravili pogrešku? Ili možda srce zna bolje i više od naših uvjeta?
Možda je ponekad u pitanju jedno, a možda drugo, ali u svakom slučaju, zaboravite ovo “bezuvjetno”. Nema vajde od toga da si razbijate glavu (i srce) postavljanjem takvog cilja. Ljubav je bezuvjetna sama po sebi. Kad jest ljubav.
Problem je, naime, u tome što ovo što većina ljudi radi i nije ljubav.
Post je objavljen 09.12.2007. u 14:57 sati.