
NADA JE ONO PERNATO BIĆE
Nada je ono pernato biće
Što prhne na granu u duši;
Napjev za napjevom bez riječi sriče
I nikad ne presuši.
Po oluji ona se najslađe glasi
I teško bi morala bura da bije
Te sitne ptice glas da ugasi
Koji nas toliko grije.
Čula sam je u kraju največeg mraza,
Na morima što prijete crno;
A ipak u oskudici najtežeg časa
Nije ni zaiskalo zrno.
Post je objavljen 08.12.2007. u 12:51 sati.