Čak i u trenucima prepunim tuge ostajem vezan za sreću. Osjećam posebnost i različitost, tražim nadu i vjerujem. Padam često, ali se i dižem i svaki puta nastavljam svoj put. Nitko mi ne može ništa, ne predajem se, ne strepim, uživam. Usporava me okolina, ne obazirem se, i dalje nastavljam bodro svoj put. Ali kada dođem do kraju hoću li uistinu biti zadovoljan? Hoću li moći sebi pogledati u oči bez predrasude i bez grižnje savjesti prema samome sebi, hoću li uspijeti biti sretan i na kraju, ali bez pretvaranja, jer vječnost koja očekuje ne smije biti lažna, a ja se samo nadam da sve nije laž, i da ipak postoji ono nešto..
Moram se zahvaliti na načemu jednom frendu, a također jednom drugom čestitati rođendan, a ja, dali mogu zahvaliti sebi na nečemu što sam učinio samo za sebe, za srce i dušu. Ne, jednostavno mi ponestaje argumenata za to, i gubim se polako, ali ne nestajem. I onda naiđe opet onaj netko iz nekog prošlog posta i u facu mi isteturi svu istinu koju prikrivam, i smije se, i gleda me. Ne volim takve ljude, ne volim kad se netko smije cinično a uostalo i tako ponaša. Ne podnosim nemar, a ni lijenost. Ali imam svoje granice, koje su pređene, ali očito ne za sve. Zašto bi ja trebao birati tko je bolji, ako ja to ne želim. Mislim , zašto bi uopće trebao uzeti obvezu koja nije obvezna na sebe ako je ne volim i ne sviđa mi se i osjećam se nekako 'u rasulu'.
I onda ako se vratim na početak posta, kojega neću kontrolirat zbog grešaka jer ne mogu, a ni čitati ne mislim, htio sam reći da je život težak, da trebamo birati i paziti kako to činimo, da se trebamo truditi i ne posustati, te da vjerujemo u sebe i u okolinu jer bez toga smo nitko i ništa.
' Pojedinac postaje netko tek kad ga okolina takvog označi u skladu sa osobinama..' . socijologija....
In memoriam, moj mozak... - da nestao je negdje, javim se kad ga nađem...
Post je objavljen 08.12.2007. u 00:05 sati.