Sjećate li se dubrovačkog gospara, kapetana Krista Laptala koji, po uvjerenju onih koji ga poznaju ali i mnogih drugih, potpuno nevin trune u grčkom zatvoru čekajući da njegova golgota uđe u domenu logike? Jer sve ono što mu se događa, može se okarakterizirati "teatrom apsurda" u kojem je najvažnije zadržati zdravu pamet.
Možete li zamisliti kako se osjeća čovjek koji čitav svoj život figurira kao istinski gospar i pravi arhetip onoga što zamišljamo kad pomislimo na pomorskog kapetana (uostalom, pogledajte sliku? Ne nameće li se kao asocijacija kapeta Ahab iz Moby Dicka?) a sada u potpunoj neizvjesnosti (jer svašta je moguće) odvratne grčke tamnice isčekuje pravorijek grčkog pravosuđa?
U protekloj predizbornoj groznici niste mogli čuti ime gospara Krista. Niti jedna od stranka koja zdušno brine za naše dobro nije našla za shodno spomenuti njegovo ime. Jer to nije oportuno. Ne donosi poene. A nije ni predmet predizbornih i postizbornih koalicija.
Brojni su apeli za puštanjem na slobodu našeg kapetana ali vlast šuti. Šuti. Pretpostavljam da se rukovode onom "ne možemo se miješati u pravosuđe jedne suverene europske države". A u osnovi svega stoji to da ih naprosto boli kuratz. Kao što to obično i biva.
Možete li pak zamisliti da se sve ovo događa primjerice jednom Amerikancu u Hrvatskoj. Naravno da ne možete.
Mi naravno, ne možemo učiniti ništa. Tj. možemo. Možemo potpisati ovu peticiju pa time jalovo olakšati vlastitu savjest. Barem toliko.
P.S. Oni koji žele, na ovom linku mogu pročitati članak novinara Slobodne Dalmacije koji pogađa samu bit.
UPDATE:
Imao sam 17 godina kad sam upoznao Ivana. Kretali smo u 3. razred usmjerenog obrazovanja i svi smo s nestrpljenjem iščekivali upoznati novu ekipu.
«S ono dvoje u zadnjoj klupi moglo bi se zapaliti, onaj u prvoj klupi je očito bubalica, mali nabijeni je nogometaš a ona plavuša …hm. A vidi onog sa samodopadnim smiješkom i odvratnom frizurom». Bilo je to doba kad je rock muzika polako nestajala sa scene da bi ustupila mjesto elektronsko-neoromantičarskom sranju tipa Kajagoogoo i sl. Ivan je imao «repliku» frizure Paula Younga, kratko pozadi a naprijed «krijesta» koja je sakrivala vidno polje.
Ipak, ispostavilo se da je riječ o prilično inteligentnom i veselom čeljadetu s kojim sam se, godinama kasnije, prilično intenzivno družio. Njegov muzički ukus bio je predmetom brojnih rasprava sve dok me jednog dana, pokušavajući me uvjeriti u kvalitete njegovih muzičkih idola, nije pozvao kod sebe doma.
- Vidjet ćeš kako to zvuči na pravom gramofonu.
Ivan je živio u staroj kući, lijepo namještenoj i prepunoj «sitnica» očito dovučenih sa dalekih putovanja. Sjećam se ogromnog trpezarijskom stola s interzijama i velikom staklenom pločom.
Kada sam ušao u njegovu sobu, ostao sam zabezeknut «spravicom» koja se kočoperila u sredini velikog regala. To je mogao biti samo gramofon. Većina nas prosječnog imovinskog stanja imali smo neke EI Niš olupine dok su oni, malo imućniji, polako nabavljali, kasnije jako popularni gramofon Tosca. Međutim, ovo je bio Tehnics, posljednji krik tehnike na kojem je i ta, meni odvratna elektronska muzika, zvučala gotovo slušljivo.
- Dobro, dobro, vidim da nećeš promijeniti mišljenje o mojoj muzici – rekao je Ivan sa smiješkom pa je stavio nešto drugo gledajući u mene i očekujući reakciju.
Tam-tam taaam. Čitavom sobom razlijegao se zvuk Lordovog Hammonda. Tam-tam-taaam. A onda čudesni Ian Gilan:
Sweet child in time you'll see the line
The line that's drawn between the good and the bad
Prvi put sam u životu čuo bas onako kako bas treba zvučati. Epifanija na djelu. Gotovo orgazmičko iskustvo.
- Pa dobro jebemu, odakle ti ovo? – upitao sam s neskrivenim oduševljenjem.
- A kupio mi očuh. On ti je kapo i navegava na strancu.
Kapetan Kristo Laptalo.
Post je objavljen 07.12.2007. u 14:43 sati.