Neki ne vjeruju svjedocima.
Ja vjerujem. Zašto bi ljudi lagali?
Malo sam razmišljao o tome i zaključak se nametnuo – pa ovaj svijet se temelji na našem međusobnom povjerenju.
Kad kupujemo kruh, vjerujemo da nitko nije stavio u njega pseći drek.
Konobaru vjerujemo da nam nije pljunuo u kavu.
Kad se vozimo, vjerujemo vozačima koji nam dolaze u susret da neće skrenuti u našu traku.
Zato je paradoksalno što si ne vjerujemo međusobno, mada većina nas nema nikakvog interesa za laganje. No, zato vjerujemo onima koji itekako imaju interesa lagati. CNN-u - koji oblikuje politiku i javno mnijenje. Svjetskoj zubarskoj organizaciji – koja preporuča neke tamo kaugume dobre za zube, usprkos tome što sadrže umjetni zaslađivač, vrlo otrovnu supstancu zvanu aspartam za koju je dokumentirano da izaziva glavobolje, migrene, vrtoglavice, epileptičke napadaje, mučninu, utrnulost, grčenje mišića, debljanje, osip, depresiju, umor , razdražljivost, tahikardiju, nesanicu, probleme s vidom, gubitak sluha, lupanje srca, poteškoće s disanjem, napade tjeskobe, gubitak pamćenja, bolove u zglobovima...ukupno 90 raznih simptoma. (Američko je vojno zrakoplovstvo u svom službenom biltenu o sigurnosti letenja u svibnju i kolovozu 1992. sužbeno upozorilo svoje pilote da ne konzumiraju dijetalne napitke zbog djelovanja aspartama na sposobnost upravljanja avionom.) Kome još vjerujemo? Da, liječnicima koji nas uvjeravaju da moramo cijepiti djecu otrovnim smećem. Uglednim znanstvenicima koji nas uvjeravaju da su određeni preparati toliko sigurna hrana da bi ih davali svojoj djeci...
I zaista, zašto ne bismo vjerovali čovjeku koji nas gleda u oči, izgleda pošteno i priča neku čudnu priču? Ljudi ionako u svašta vjeruju i s manje od toga i bez ikakvih dokaza – u Alaha, Isusa, teoriju prirodnog odabira... Što se mene tiče, neka svatko vjeruje što god hoće. Veliki filozof zapada James Bond rekao je „Živi i pusti umrijeti“, meni zvuči dovoljno mudro. A u međuvremenu – ja ću vjerovati ljudima.
Ako me zeznu, valjda su imali svoj razlog. U svakom slučaju, još se nikad nisam zajeb'o. Ako i saznaš da nije bilo sve baš tako kako kažu – pa, saznat ćeš na vrijeme, zašto se trošiti unaprijed?
Sad sam se sjetio jednog čovjeka o kojem mi je davno pričo stari – sreo ga kad je tek počeo raditi, a čovjek mu je – kao stariji i iskusni kolega – iznio svoju životnu filozofiju koja je po prilici zvučala ovako: „Za mene su svi lopovi“, rekao je, „dok se ne dokaže suprotno. I vi ste za mene lopov“, dodao je, „mada možda uopće niste, dok ne ustanovim suprotno.“
Baš se dobro osigurao. Jadan čovjek!
Ima netko od vas tko bi htio, poput njega, živjeti u svijetu punom lopova, prevaranata i lažljivaca?
Ovo sve pišem zbog toga jer mi barem jednom tjedno netko priđe s željom da mi ispriča neko svoje neobično iskustvo – od susreta s NLO-ima, duhovima, čudnim vizija svijeta, svačega tu ima. Ti ljudi nemaju nikakav motiv za laganje, niti su ikakvi frikovi. Obični ljudi poput svih nas, koji jednostavno imaju želju ispričati svoju priču nekome za koga misle da bi ga zanimala ili da je neće odbaciti. Možda bi je ispričali i vama, možda i jesu. Naravno, jedna je stvar kad gledate osobu koja vam to priča, a druga kad vam ja tu pišem iz druge ruke i još sam pola detalja pozaboravlj'o. Al' kaj je - tu je.
Toliko sam do sada čuo takvih priča, da mi se sve više čini da su one pravilo, a ne iznimka. Recimo, prije par mjeseci mi je maserka iz susjedne zgrade, Vukovarka koja je u ratu bila u uniformi, ispričala dvije takve neobične priče. Pričala ih je tako svakodnevnim tonom, uz kavu i pljugu, više kao neku zanimljivost koja joj se dogodila, nego nešto na što se zakvačila, da mi je trebalo vremena dok nisam shvatio o čemu zapravo priča. Prvo je pričala o svom prijatelju, njenom vršnjaku koji je s 18 godina poginuo u Vukovaru, a potom joj se par godina kasnije javio u snu. Kad ga je pitala gdje je i zašto se češće ne javi, rekao joj je – pa tu sam stalno i pokazao fotografiju njene mame i te cure dok je bila mala, na kojoj se i on odjednom ukazao, ali kao odrastao čovjek. Kad se probudila, otišla je do te fotografije (to je bila jedina fotografija njene mame koja je preživjela vukovarski egzodus) i na svoje iznenađenje otkrila i njega, u dobi od 18 godina, na fotografiji koja je snimljena dok je bila mala, kakva i je na toj fotki s mamom. Druga priča se odvija 1995, nakon Oluje, kad ju je jedna prijateljica zamolila da je, budući da je u uniformi i da ima prijatelje u vojsci, odvede u rodno mjesto kraj Knina, da vidi što je ostalo od njene kuće (u to vrijeme civili još nisu mogli na to područje). Ona je to i učinila i njih dvije su došle u tu kuću i u njoj prespavale. Ona se usred noći probudila jer joj je nešto ili netko nevidljiv sjedio na grudima i davio je oko vrata. Nije se mogla pomaknuti, niti ga je mogla zbaciti, pa se počela moliti. Nakon nekog vremena, stisak je popustio i entitet je otišao, a ona je nekako u strahu probdjela do jutra. S jutarnjim sunce učinilo joj se da je sve sanjala. Sve dok je prijateljica nije pitala kako to izgleda i kakve su joj to masnice oko vrata.
Je l' joj vjerujete?
Nedavno sam od nekih etnologa saznao da tako slično u narodu opisuju moru, neku vrst vještice.
Kad smo već kod etnologije, nedavno mi je Tomislav, doktor antropologije koji je gost u emisiji o fantastičnim bićima koja ide idući ponedjeljak, ispričao kako je u Istri sreo navodno mitsku figuru – slavnog Krsnika. Žena ga je spazila kako s tekom pod rukom luta po selu i pozvala ga odlučno k sebi rekavši mu da će mu dati štofa da napuni dvije takve teke. Počeli su razgovarati, on ju je počeo malo ispitivati, a kad mu je rekla da se bavi iscjeljivanjem i opisala kako to radi (vrlo neobično, skoro druidski) i rekla druge detalje, sve mu je to bilo poznato. Konačno ju je upitao je je li ona možda Krsnik. Ona se začudila kako je znao, potvrdila i ispričala o svome ocu koji je također bio krsnik i još puno toga.
Je l' mu vjerujete?
Ili – nedavno mi je jedan dečko koji se bavi tv-produkcijom ispričao kako mu se često puta u životu događalo kao da sebe gleda izvan sebe, a da se svijet nekako izvija, kao da više nije tako apsolutno čvrst. To mu je stvaralo dosta problema, i čak stvaralo strah jer mu je otežavalo komunikaciju i djelovanje, zato jer se sam sebi činio pomalo kao robot dok se tako sa strane silio na radnje.
Je l' mu vjerujete?
Ili – naš snimatelj, magistar kamere i čovjek od preko pedeset godina, je kao klinac odjednom izletio izvan tijela i skoro cijelu minutu promatrao sebe odozgora kako se pikula. To mu se dogodilo i kasnije u životu, ali mu je ometalo funkcioniranje jer nikad nije znao kad će se dogoditi – bilo mu je vrlo nezgodno kad bi usred i tijekom snimanja izletio iz tijela, a i malo bi onemoćao pa bi morao legnut. Konačno je nekako shvatio ili si isfuro da će ili baviti time ili će se baviti svakodnevnim životom, ne ide oboje. Odlučio se za svakodnevni život – i stvar je prošla.
Je l' mu vjerujete?
Ili – znam bioenergetičara kojeg nazoveš i još nisim stigao ni reći kaj ti je, a on ti već, preko telefona, veli: „Vidim, upaljen ti je zub, šestica dolje lijevo“. Ili daje svakakve dijagnoze, sve od reda stopostotno točne, za ljude koje uopće nije vidio nego „gleda“ kroz osobu koja pita.
To sam doživio više puta, na svoje oči. Je l' mi vjerujete?
Ili – priča dečka koji je prodavač u HG Spotu, jednog izuzetno simpatičnog i dobrog kita, takve stvari se odmah vide. Kupovao sam fotoaparat, on me savjetovao i tako smo malo počeli razgovarati. Tad mi je, isprva s oklijevanjem, a poslije – kako sam ja bio sve zainteresiraniji – i nešto odlučnije ispričao susret s NLO-om koji je imao kao klinac. Priča je bila vrlo dobra pa sam ga pitao da li bi imao volje napisati je i poslati mi je mejlom za moju arhivu ili eventualno objavljivanje vezano uz svjedočanstva NLO-a u Hrvatskoj. On je to i učinio i evo te priče kako ju je on napisao:
„Dakle ovako je bilo...
U svibnju 1982.godine u predvečerje oko 21h moja obitelj -sestra,majka,otac i ja bili smo na povratku u našu vikendicu blizu mjesta Sveti Martin na Muri.
Vozeći se autom,odmah nakon izlaska na otvorenu cestu koja vodi iz Svetog Martina roditelji su zamijetili čudnu svijetlost koja se nalazila na obzoru otprilike kilometar i pol na izlasku iz mjesta. Majka je prva reagirala i upitala :Kakva je to svjetlost? Nakon čega je i otac uzvratio pitanjem : Šta i ti to vidiš?
Sestra i ja naravno nismo reagirali,u to vrijeme je meni bilo 6 a sestri 11 godina pa nam je to bilo naravno i zanimljivo. Kako smo mi naravno nastavili dalje voziti majka je u tom trenutku shvatila da će nas cesta kojom smo se kretali dovesti bliže tom svijetlećem objektu i počela je paničariti i plakati...
Nakon par stotina metara nakon što smo izašli iz zavoja jasno smo mogli primjetiti taj objekt lijevo od nas. U tih 5-10 minuta koliko smo svjedočili toj pojavi niti jedan automobil nije prošao,bili smo sami.
Otac je zaustavio automobil i našli smo se otprilike 150 do 200 metara udaljeni od toga objekta koji je bio s naše lijeve strane.
Objekt je bio vrlo sličan disku,sa zadebljanjem na sredini i isijavao je intenzivno narančastom,crvenom i bijelom svjetlošću. Promjer toga objekta je bio otprilike 20 -tak metara i lebdio je na visini od recimo 20 do 30-k metara odašiljući pritom snop bijele svjetlosti direktno ispod sebe.
Isto tako zanimljivo je bilo da su tu večer oblaci bili neobično niski i jasno su se ocrtavali i iznad objekta koji je i sa gornje strane isijavao bijelom svjetlošću...
Dok smo promatrali taj objekt,otac je predložio da skrenemo s glavne ceste na sporednu,nekakav seoski put kojim bismo se još više približili tom objektu nakon čega je majka u šoku i suzama zapomagala da krenemo što prije...
U tom trenutku se objekt lagano počeo uzdizati i kada smo to vidjeli otac je počeo paliti i gasiti svjetla ne bi li izazvao nekakvu reakciju,međutim objekt se lagano digao i nestao s obzora.
Vrativši se u Zagreb otac je prepričao znancima tu našu priču,međutim naravno da nam nitko nije verovao. Zanimljivo je to što se nakon dva - tri dana kasnije pojavio članak u Večernjem listu pod naslovom˝ Neidentificirani leteći objekti nad sjeverozapadom Hrvatske?˝.
U zadnje dvije godine su se također pojavili i krugovi u žitu kod Svetog Martina na Muri otprilike par stotina metara udaljeni od mjesta gdje smo mi naišli na taj objekt, a kao što znamo neki tvrde da su te pojave izazvali upravo NLO-i što naravno ne možemo potvrditi...
Ono što je mislim da je najzanimljivije u ovom našem svjedočanstvu je to što smo mi taj objekt gledali dobrih 5 do 10 minuta, jasno smo ga svi četvoro vidjeli i sigurni smo da to nije ličilo ni na kakav objekt napravljen ljudskom rukom, i mislim da nas nitko ne može uvjeriti da nije bio riječ o NLO-u...“
Je l' im vjerujete?
Post je objavljen 07.12.2007. u 00:51 sati.