Da, kao što i sam naslov govori, sve je ovo već od prije viđeno... Borba, trganje za loptu, prilike i prilike i prilike i tako milion njih, milion njih neiskorištenih, milion prokockanih šansi i ove „Europske“ srijede dovele su nas do samog ruba... trenutno se zajedno s Dinamom nalazimo na jednoj zategnutoj niti koja svakog časa može puknuti, sve je teže prelaziti preko nje, jer svaki put ta nit je sve zategnutija i sve tanja i tanja.
Dinamo je ponovo posrnuo pred protivnikom iz svoje D skupine... HSV je čini se ipak bio koban za nas, doduše ne kroz cijelu tekmu već zadnjih 2 minute. Zaista, uvjerili smo se da Dinamo može parirati jednom takvom klubu, sve savršeno pomislih, barem bod i lakše će se disati... a onda kao da te netko zalio hladnom vodom i doveo te natrag u svijet stvarnosti... kao da je netko izbrisao sve tvoje iluzije i snove... 1:0 za HSV iz nekog tamo slobodnog udarca...
Da stvar bude još malo gora nego što je bila, u vjerojatno i zadnjoj sekudi HSV-ov igrač pada u kaznenom prostoru, u padu mu je pomogao Čale... jedanaesterac, hmmm postoji i šansa da Koch obrani.... baca se na pravu stranu, ali.... da, vidjeli ste i sami, Koch je valjda 2,687 milimetra ostao kraći za loptu te se lopta našla iza Kochovih leđa...
Naša sreća trajala je punih 88 minuta, u 2 minute srušilo se sve što se tijekom igre stvaralo... Opet, koštale su nas one nerealizirane prilike... još se uvijek nadam da nas neće preskupo sve ovo stajat...
Dinamo je (opet) dokazao da su posljednje minute šokantne i pogubne. I tako svaki put u zadnjim minutama navijačima se ocrta jedan veliki upitnik iznad glave, sa zabrinutim, razočaravajućim i pomalo izbezumljenim pogledima nalazimo se u nevjerici... postavimo pitanja „pa kako?“, „pa zašto?“, „Pa zar sada – na sami kraj ove utakmice?“... nemoguće pomislih... Ali očito je moguće... Što je razlog tome? Paaaa.... ako sada krenemo nabrajat, nećemo tako lako stati s nabrajanjem... ali ajmo ono osnovno...
Dakle, hoćemo li i ovaj put uplesti (ne)sreću u ovu priču? Da, da... nikad sreće kad je treba, napusti nas u zadnjim minutama bla bla... Pad koncentracije? To bi već bilo mnogo realnije stajalište i odgovor na ono „zašto?“... jer držati sve pod kontrolom svo to vrijeme – odlično! Ali, što se zapravo dogodi? Dogodi se to, da, moram bit i malo bezobrazna, igrači misle da je sve gotovo, bod je naš, lakše se diše, možemo se opustiti i tako to... sve je to lijepo, divno, krasno, idilično.... ali kao što spomenuh u prošlom postu – IGRA TRAJE 90 MINUTA!
I sve dok sudac ne zasvira kraj, sve je moguće... dakle ako se igra, igra se do kraja, bez opuštanja jer je „bod sigurno naš“ – dokazalo se upravo suprotno, 3 boda su izvukli od nas na gotovo istu foru kao i Brann prije tjedan dana (da se podsjetimo – penal, doduše u prvom dijelu, ali i pobjeda u zadnjoj minuti drugog dijela)... toliko o padu koncentracije....
Što bi još mogli napomenuti? Aha, da... pa, evo recimo, svi želimo da Dinamo postigne što više pogodaka iz onih prilika zar ne? E, pa stvar je u tome što više, nažalost, nemamo koga u redovima Dinama koji će zabijati kada se sjeti, jer imali smo jednog velikog čovjeka Dudu-a, koji bi vjerojatno i Dinamo doveo na vodeću poziciju skupine... ali tog čovjeka više nema u redovima Dinama... Oslanjamo se na to da će se posrećit Mandžukiću, Vukojeviću, Modriću ili nekom drugom igraču, pa možda čak i u suludim idejama i očajnim situacijama pomislimo da bi i Koch mogao zabiti prilikom ispucavanja lopte... To bi bili neki od razloga kako i zašto se ovakve drame događaju u samim završnicama....
S malim razočaranjem i pod dojmom jučerašnje tragične utakmice, privodim ovaj post kraju... Opet se okrećem optimizmu, nadi da će jednog dana biti bolje, u vjeri da će Dinamo izborit prolazak dalje i da će snovi i iluzije o Europskom Dinamu jednom prestati biti samo snovi i iluzije uzrokovane „ružičastim pogledom na svijet i stvari oko njega“... da će jednom Dinamo biti onaj koji će dospjeti daleko... Da će iz ovakvih susreta i nakon 90-e minute izaći kao pobjednik, uzdignute i ponosne glave uzeti sva 3 boda i reći „ Mi to možemo!“ „ Mi smo spremni za Europu!“.... bilo bi sjajno, zar ne?
No ovako se okrećemo i posljednjoj prilici, Rennesu, hvatamo se za slamku, proživljavamo traume, biti ili ne biti... sve odlučuje ishod u Francuskoj... Hoće li ona nit izdržati i hoće li Dinamo uspijeti prijeći preko nje? Ili će ta nit biti toliko zategnuta da će na kraju ipak puknuti? Nadam se da će ta nit izdržati sav taj teret, da će Dinamo uspješno prijeći na „drugu stranu“....
Uskoro ćemo vidjeti – probijamo li se dalje ili ostajemo doma...
Hoće li taj susret završiti sa „lijepo, divno, krasno i idilično“ ili pak sa „užas, strava, jeza i katastrofa“?
Post je objavljen 06.12.2007. u 19:07 sati.