Evo nisam već dosta vremena ništa novo pisala. No, to naravno ne znači da sam zaboravila ovaj svoj blog i njegovu namjenu. Ovih dana bila sam u velikoj strci, pa jednostavno nisam imala dosta vremena da napišem koji post. Cijelo to vrijeme skupljam materijale i članke o svemu što je vezano uz Tošu. Skupilo se toga podosta....
Ja ću nastaviti pisati blog bez obzira što je možda nekima i dosadilo čitati svakodnevno nešto o Toši. Mnogi me pitaju zašto sam počela uopće s pisanjem ovoga bloga i čemu smisao. Pa eto ponavljam još jednom obećala sam samoj sebi da ću ovo raditi kako sjećanje na Tošu nikada nebi izblijedjelo. Makar mislim da je to nemoguće, i da ćemo ga još dugo dugo pamtiti. Želim svima dokazati da je moguće ne zaboraviti ga i zaslužuje barem tako nešto. Ovaj blog je poklon njemu za sve što je činio za nas. I iako neki već prevrću očima na Tošine pjesme na radiju, članke u novinama i na sam spomen njegovog imena; kao svima nam je već dosta. Čovjeka više nema pa šta. Ja jednostavno ne želim biti jedna od njih. Istina neke stvari su uzele maha i malo je previše nepotrebnih informacija o njemu i njegovom životu (mislim na ružne članke iz nekih novina) ja se nedam. Nastavljam s ovime što sam i započela i točka. Baš sam se jedan dan rastužila kada sam čula ovaj vic i reakcije ljudi koji su umirali od smjeha. Ljudi, pa šta je vama! Vic ide ovako:
-Koju je ploču Toše izdao zadnju?
-Nadgrobnu.
Užas stvarno.
Drugi su pak komentirali dizajn moga bloga i nudili pomoć u tome. Ali, ja ne želim nikakav dizajn niti ne želim pretrpat blog video clipovima, slikama i ne znam čime već. Smatram da je bit u sadržaju bloga, a ne u dizajnu. I zato ja nastavljam po svom. Kome se sviđa dobro, kome ne opet dobro. I svi sretni i zadovoljni.
Post je objavljen 06.12.2007. u 13:34 sati.