Pregled posta

Da li je samoubojstvo riješenje?

Užasno sam tužana, moj život je besmislen, nikomu ništa ne značim, nitko me ne razumije, ne mogu podnijeti sve što mi se događa... Ovakve misli ne treba zanemariti jer mogu voditi do samoubojstva, koje odnosi više mladih života nego bilo koja bolest ili prirodni uzrok u razvijenim zemljama.
Hrvatska se 'uklapa' u svjetsku sliku suicida jer se kod nas prosječno, prema statistikama MUP-a, mjesečno ubije pet tinejdžera, a suicid među djecom od 10 do 14 godina postao treći vodeći uzrok smrti. Jeste li znali da si kod nas godišnje više od tisuću osoba oduzme život, s time da se broj samoubojstva povećava s dobi, odnosno što su stariji, ljudi su sve skloniji suicidu. Kao takvi nisu nikakav primjer mladima.

Svatko tko nikad nije ni pomislio na takav čin, sigurno će se zapitati zašto ljudi to čine. Imamo samo jedan život i zašto bi netko uništio svoj život, i to još pri početku?

Pokušaji samoubojstava kod tinejdžera su češći kod dečkiju nego kod cura, no u adolescentskoj dobi je obrnuto. Cure tada češće pokušavaju, no dečki u svojim namjerama češće i uspiju.
Nedavna samoubojstva dviju 14-godišnjakinja na Rabu i 18-godišnjakinje iz Bazgalja kod Pazina navodno su napravljena zbog nesretnih ljubavi. Uzroke samoubojstva mladih teško je otkriti, no među najčešćima su nesretne ljubavi i drame u obitelji, rekao je glasnogovornik MUP-a Zlatko Mehun.

Mlade samoubojice nisu nužno psihički poremećene, zapravo – naizgled vode sasvim 'obične' živote, obično su i dobri učenici i okolina je iznenađena kad se to dogodi. Uzmimo samo primjer onih 14-godišnjakinja s Raba. Uzroci mogu biti velik stres i tuga, npr. ljubavni problemi, smrt bliske osobe, sukobi sa starcima, osjećaj društvene izolacije itd. Suicid im se učini najboljim načinom bijega iz nepodnošljive situacije.

Motiv za samoubojstvo tinejdžera najčešće je nesretna ljubav

Neki samoubojstvom pokušavaju utjecati na nekoga, dokazati nešto ili jednostavno u trenutku duboke krize izgube kontrolu nad sobom. Većini njih zajednički je osjećaj samoće, neshvaćenosti i nemoći. Također, suicidalne osobe uglavnom imaju pojednostavljenu sliku života – sve vide crno ili bijelo, kao dobro ili kao zlo.

Psiholozi ističu da čak do negdje 14. godine nemamo dovoljno razvijen koncept o smrti. Djeca sklona samoubojstvu vjeruju da je smrt nešto privremeno i ugodno, nešto što će ukloniti sve njihove probleme. Što su starija, sve više shvaćaju da je smrt trajna i da nema povratka. No, pod stresom i navalom emocija, taj se osjećaj može izgubiti jer na prvo mjesto može samo doći želja da patnja nestane.

Je li krivo društvo?

Kad se dogodi takva tragedija, pitamo se koliki utjecaj na to ima okolina, škola ili roditelji i sam odgoj. Je li moglo biti drukčije?

Starci imaju veliku ulogu u formiranju osobnosti jer odmalena na njihovom primjeru učiš kako se nositi s problemima i negativnim osjećajima. Ako su oni skloni dramatiziranju i lako očajavaju, veće su šanse da ćeš se i ti teže nositi s problemima kad odrasteš. Nije dobro ako te zapostavljaju, zlostavljaju, ne pružaju dovoljno ljubavi i pohvala, ali ni ako se ponašaju prezaštitnički. No, sve to nije uvjet.

Nakon skoka nema povratka. Za vrijeme skoka - nema predomišljanja
Roditelji ipak nisu krivi za nečije samoubilačke nagone. To je vrlo kompleksan problem. Svaka je osoba ipak individua – rađa se s određenom osobnošću. Roditelji imaju velik utjecaj, no ne i apsolutni, istaknula je psihijatrica Marija Bačan iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.

Očito nedostaje šira društvena potpora obiteljima i djeci u procesu odrastanja, uz angažiranje većeg broja stručnjaka, institucija i udruga te vršnjačku podršku. Tragični nas događaji bolno opominju što smo kao društvo propustili učiniti, izjavila je povodom samoubojstva dviju tinejdžerica na Rabu pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić.

Kako spriječiti samoubojstvo?

Većina psihologa se slaže da se svako samoubojstvo može spriječiti. Utvrđeno je da je većina mladih osoba koje su se ubile dulje razmišljala o tome, nisu to napravile impulzivno. Što prije reagiramo, to bolje! Zato se ne boj razgovarati o samoubojstvu s prijateljem koji razmišlja o tome jer time pokazuješ da shvaćaš ozbiljnost situacije i da ti je do njega stalo.

Trebaš zanemariti povjerenje i obavijesti okolinu o samoubilačkim mislima svog prijatelja – njegove starce, profače, prijatelje. Slušaj ga, pitaj ga zašto se tako osjeća, pokaži da ti je stalo. Ne ostavljaj tu osobu samu u kriznom trenutku. Ohrabri ga na pozitivno razmišljanje. Ne okreći mu leđa i nagovori ga da se obrati stručnoj osobi za pomoć.

Da je netko 'na rubu', mogu otkriti i neki znakovi. Mnogi tinejdžeri koji izvrše samoubojstvo govore drugima da će to napraviti. Alarm se treba upaliti i ako je netko depresivan, gubi interes za svakodnevne aktivnosti, uopće ne brine za svoje zdravlje i sigurnost, poklanja drage stvari, povlači se u sebe i ima izrazito nisko samopouzdanje.


Što ako tebe 'uhvati'?

Samoubojice ostavljaju za sobom samo tugu i prazninu.

* Informiraj se i razmišljaj. Znaj da uvijek postoji rješenje i smisao. Raspitaj se, prosurfaj internetom, razmisli o svemu. Imaš li dojam da nikad nećeš preboljeti nesretnu ljubav, sjeti se da vrijeme liječi sve rane. Sjeti se samo svojih frendica - svatko to uspije, pa ćeš tako i ti.
* Sjeti se da se svakome njegov problem čini najveći, no sagledaj širu sliku. Ne moraš se sjetiti bolesne i gladne djece koja se očajnički bore za svoj život u Africi - dovoljno je da obratiš pažnju na osobe u svojoj blizini koje život ne mazi, a ipak ga cijene i vole - npr. osobe s invaliditetom, one koji žive u teškoj neimaštini ili one koji boluju od teških bolesti. Nekima je život lakši, a neki kao da su 'dobili' teži put. No ti s težim putem kasnije obično više cijene pozitivne strane života i lakše se nose s problemima od onih kojima je sve uvijek išlo glatko.
* Izjadaj se. Razgovaraj sa svojim prijateljima ili roditeljima i obavezno se obrati nekoj stručnoj osobi, psihologu ili psihijatru za pomoć. Nikako nemoj potiskivati negativne osjećaje u sebi i čekati da buknu!
Samoubojstvo nije hrabar, već sebičan čin.
* Znaj da uvijek postoji najmanje jedna osoba kojoj je jako stalo do tebe. Mnogi koje voliš osjećat će krivnju ako to napraviš i time nećeš ništa dokazati. Oduzeti si život nije hrabrost, već sebičnost. Hrabrost je nositi se s problemima!
* Vjeruj da bi bila prava 'šteta' propustiti sve što ti život donosi, a tko zna kakvi te još lijepi i sretni trenuci očekuju. Znaj da život nije ni crn ni bijel. Daj mu priliku!
* Znaj da ti zapravo samo želiš okončati svoju psihičku bol, tugu i strah, želiš nastaviti živjeti, ali u boljem svijetu. Taj svijet nećeš pronaći u smrti – ostani hrabar i potraži ga ovdje i sad!
* Potraži pomoć telefonski, nazovi neki od ovih brojeva .

Ako te crne misli sve više opsjedaju, a sve ovo ti nije dovoljno uvjerljivo, pogledaj primjere iz stvarnog života. Neke danas uspješne i slavne osobe, poput Oprah, otvoreno su progovorile o svojoj bolnoj i tragičnoj prošlosti, a danas su sretne osobe koje svojim iskustvima žele pomoći drugima.

Nikad ne zaboravi: samoubojstvo nije rješenje. Život je pun izazova, a najvažnije je znati nositi se s njima, pomiriti se s nesavršenostima na koje ne možeš utjecati i znati da je kut gledanja jako bitan. On određuje hoćeš li biti sretan i koliko ćeš zapravo nešto vidjeti kao problem.


Post je objavljen 06.12.2007. u 08:06 sati.