Marketing
115. Da je život kao "moj blog"...
Psihoterapija tipkanjem...
ili svako može imati komplekse, ali i svoj BLOG
HR.
Ako ću stvari baš generalizirati, ne postoji čovijek kojem je život baš-baš savršen, ako ću generalizirati, 55% ljudi su totalno glupi ili bar jednom u životu takvi ispadnu i ako ću bas generalizirati ne postoji čovijek koji nema bar jedan kompleks (ako ćemo vjerovati Freudu).
Ja volim pisati svoj blog i nikoga ne tjeram da ga čita, a gušt mi je kad mi ga poročitate Vi moji virtualni prijatelji - frendovi i kad mi napišete što mislite.
Iskreno, mislim da Hrvatska još nije pala pod talibansku vlast (bar ne još za sada, ne zna se pobjednik) i da pismenost, kultura i širenje informacija nije prestalo biti "in", jer ako čovijek pisanom riječju pljuje po ljudima koji vole pisati onda tu nešto opako ne štima jer upravo je pisana riječ jedan od pokretača kulture i civilizacije.
Ljudi ponekad ne žele imati samo kotačić u sistemu , nego se negdje i pokazati, ostaviti trag, žele pronaći vlastitu osobnost, a možda i biti ono što im ne dopuštaju. Žele razmjenjivati informacije baš kao i frustracije ili možda žele sebe zamisliti kao pisce. Povećati svoj ego i biti zadovoljni sobom. Žele način da eliminiraju svoje frustracije!
A pritom i nastaju blogovi baš kao što smo i mi ljudi, dubokoumni ili plitki...
Da je život "MOJ BLOG" 
Da je život "moj blog" ja bih jednim pomakom prsta stisnula "ulogiraj se" u trenutku ili čak mnogobrojnim trenucima, kada želim pokazati zube, kada želim sanjati, kada se radujem svitanju i kada sa sjetom promatram suton...
Da je život "moj blog" ja bih se ulogirala da otvoreno izrazim ono što me mući, ono što me veseli, da kontriram, da povlađujem, da s osmijehom ispratim mnoge drage ljude, da iste dočekam, da podijelim zagrljaj kome je potreban, da obrišem suzu s obraza s kojeg je skliznula, da tresnem istinu u lice onome tko ju je zaslužio, da pišem jer dok pišem znam da postojim..., jer dok pišem znam da sam još uvijek onoliko posebna koliko je dozvoljeno da se istakneš..., jer dok pišem za mene ne postoji granica, nema nemogućeg, nema nestvarnog... i ja živim, živim punim plućima, na svoj način, na samo svoj način i nitko nema prava da mi to ičime oduzme...
Da je život "moj blog" ja bih u svoj svijet šarenila i kiša pozvala sve ljude, sve one individue koje osjećaju, koje se razlikuju, koje znaju da imaju ono nešto, ono drukčije nešto, osobe bez sputanosti, osobe sa smislom za humor, poneke bez smisla, socijalno osjetljive, društveno neprilagođene, prilike što hodaju svijetom, a samnom dijele samo to što pišu, ili čak nešto više, dobrodošli u svakom trenutku ljudi kojima ne znam lica, ali osjećam da ih prepoznajem....
Da je život kao "moj blog" ja bih se jednostavno odlogirala i stajala bih cijeli dan promatrajući zbivanja oko sebe, a da nitko i ne zna da sam prisutna... Slušala bih tuđa šaputanja, tuđe misli, gledala njihove pokrete, kao mali perverzni visual-freak, a da do mene ne mogu, da im se obratim kada poželim i da im se ukažem kad za to osjetim potrebu...
Da je život "moj blog" ja bih se samo odlogirala i ne bih imala gastritis zbog nekih spodoba u menopauzi koje su se mjesecima iskaljivale nadamnom... Zaobišle bi me misli koje me se ne tiču, koje me ne zanimaju i ne želim za njih znati...Stajala bih u svome kutku svijeta, zatvarajući malim X-om svoj prozor i bila bih zaklonjena...
Da je život "moj blog" ja bih zatvorila stranice svoga romana za one apatične, za one što me muče, za beskičmenjake, za one bez stava, za sve one koji me bole, za one kojima je hrabrost da komentiraju anonimni, za one koji sude i vrijeđaju i za one koji se oglušuju na patnje, na vapaje, na osjećaje, na suze, na pjesme i na ljubav...
Da je moj život kao "moj blog" nebih imala problema sa ne plačenim računima, sa frustriranim babama na šalteru banaka kojima se neke stvari ne mogu ni rukama ni nogama objasniti, riječi ne rezumiju...
Da je život "moj blog" sada bih otišla, pritisnula tipku "objavi" i mirno legla natrag u topao krevet.
Ali život nije "moj blog", život je život.
Ponekad tužan, sumoran kao današnji dan, užurban...?
Zašto žurimo pa svi ćemo stići (neki prije, neki kasnije) na kraj svoga životnog puta. Život je vječita borba s nekakvim zmajevima i ne vidljivim neprijateljima...
Zato ja volim svoj blog, on je moj život kojim mogu upravljati upotrebljavajući par tipkica, tu sam ja doma. Tu pijem kavu s Vama, sa svojim virtualnim prijateljima kojima samo nick znam. To mi je dovoljno.
Eh, da barem je život MOJ BLOG 
Post je objavljen 12.12.2007. u 10:07 sati.