Davno sam sebi kupio onu psihodeličnu lampu u koju se metne mala sveća, a odgore nalije malko vode i par kapi mirisnog ulja, pa sveća gori i svetli i greje onu vodu, senke se bacakaju, a ulje isparava i miriši.
To malo ulja od pomorandže što sam imao odavno je zaboravljeno i usahlo. Ali ovih dana mi je palo na pamet da poradim malo na svom wellnesu, da pokušam da svom stanu dodam i neki drugi šmek osim mirisa kuvanja, i povremeno biobella, emsala i ornela.
Zaređao sam po radnjama i našao gde sve ima tih ulja. Kupio sam opet bočicu pomorandže, i jednu bočicu cimeta.
Bila je dovoljna samo jedna kap.
To nije jedan od onih naizgled zaboravljenih mirisa, koji se iznenada vrati i sa sobom donese gomilu izgubljenih sećanja. Ovo je oduvek poznat miris spokoja.
Sa radošću se vraćam sa posla, da bih otvorio vrata i udahnuo trag toplog slatkastog mirisa.
Post je objavljen 06.12.2007. u 00:05 sati.