...ovo su riječi mog,u zadnje vrijeme najdražeg,Marchela...te njegove pjesme i riječi me mogu podignuti s dna,jer shvatim da su ljudi izgubili i više nego ja pa ne cmizdre za prošlošću,ne opterećuju se,samo pokušavaju dalje živjeti...kako god bilo...
...sad sam se vraćala kući sa svojom Laylom i slušale samo putem mp4..ja gupača baš pustila pjesmu 'Tužni se smeju najlepše' i mene je boljelo dok sam to slušala,stvarno me ubijao neki osjećaj osamljenosti..tuga me tako dotukla...ali sam glumila da je sve ok,da mi nije stalo,jer to je samo pjesma,pa šta,beznačajne riječi...iako u zadnje vrijeme samo u riječima pjesama tražim utjehu koje drugdje nema...i pogledala sam u Laylu,gledala je u cestu,teškim korakom hodala prema naprjed,zrcalile su joj se suze u očima...moja Layla i suze?!? ona ne plače,ona je jača od mene,ona može izdržati,nije joj lako ali kroz ovaj život od blata ide s osmijehom na licu...izgubila je sve,ponekad se tako lako naljutim na nju,a nemam prava,nisam ja ta koja se treba ljutiti..i ja bi trebala uvijek biti uz nju i kad se smije i baljezga gluposti i kad joj je teško,a to ne želi priznati...ja se moram promijeniti,pa neće se svijet okretati po mom,neće...danas sam ga srela,bio je s njom(a,glupačo,šta si očekivala) i nekoliko sekundi prije nego što sam ga ugledala,nešto me jako zabolilo iznutra,ona neka razarajuća bol,čini ti se kao da nestaješ..da se polako raspadaš u komadiće,u prah,pretvaraš u nešto što se više ne može nazvati čovjekom...i shvatila sam da granice mogu biti samo linije koje dijele teritorije,ali ne razdvajaju uvijek ljude,ljudi se potrude zajedno pisati neke nove stranice života iako ih dijeli neka prepreka...te se granice mogu pobijediti...a naša?..između nas je stalo puno više od linije koja razdvaja,između nas su laži,prevare,šutnja...uvrede (koje sam mu oprostila)..i opet šutnja,samo ona je ostala od svega onog što smo bili...nikada ne bih mogla reći da smo bili 'jedno',jer nismo,uvijek smo bili dvije različite osobe,koje su dijelile puno više od nekog 'prijateljstva'..nikad za nas ne bi mogla reći ono MI u punom smislu te riječi,uvijek nas je nešto dijelilo,ali nikada nisam ni sanjala da ćemo jednog dana jednostavno stati i nikada se više ne pomaknuti s mrtve točke...ja očito još nisam shvatila da je kraj...i sad plačem dok ovo pišem..jebeno plačem,a ne postoji nitko tko će čuti moje suze,nema nikog da ih zaustavi i kaže mi:"Dosta je!!Što je prošlo,prošlo je!"...samo mi treba on,da ga ponovno pogledam u oči i da se smijem nasmijati,onako iskreno,kako već dugo nisam...ali život je takav,spaja,razdvaja i desi se svakom živome da je u filmu krivome...
Razmišljam često dal' ti je bilo stalo,
da li si me volio možda barem malo...
a srce boli dok gledam kako se smiješ,
dok u njenom zagrljaju ti se kriješ...
Sad su noći puste i ljubavi nema,
a ja još osjećam miris tvog parfema...
i potajno se nadam možda povratku tvom,
dok teško skrivam suze u osmijehu svom...
Post je objavljen 05.12.2007. u 20:42 sati.