Ovaj post pišem po skrivećki jer sam u kazni pa nesmijem primirisati kompu. Stvar je u tome da imam pomalo iskompleksiranog tatu. Oduvijek se hto baviti glazbom kaoo njegov brat koji je bio fakat talent. Tako je upisao brata, a kasnije i mene u glazbenu školu. Mom braci je to fakat išlo i dan danas super svira. Nije ni meni išlo loše. Prvu godinu. Al kasnije sam počela gubiti samopouzdanje i bila sam uvjerena da su sva ostala dijeca bolja od mene, a ja glupa da bih odsvitala neku polutešku stvar. Molila sam Boga da svaki novi sat proveden tamo što brže i bezbolnije završi. Mrzila sam odlaziti tamo. Nisam vježbala i danas mi je pomalo i žao zbog toga jer bi mi danas to možda išlo, al tad nisam imala nikoga da mi objasni da bez muke nema nauke. Mislila sam da niko od drugih tzv. talena ne vježba doma, al da su svi bolji jer sam ja glupa.
I u toku tih 6 godina kompleksi su se gomilali. Moji su mislili da sam neki talent, a nisu uopće znali kakvi su drugi lumeni. I dan danas moj tata misli da sam talent i ne mogu ga uvjeriti da ja to sve mrzim iz dna duše. Al on me još uvijek prisiljava da sviram što ja vješto izbjegavam. I svaki put kad mu buraz digne tlak, sjeti se glazbene škole, toga kolku je lovu dal za sve to da ja sad ne bi to ni pogledala, i počne se derat na mene jer braco vješto ode na faks. I tad svi doma „uživamo“. Sve kaj radim, trudim se ugoditi njemu da doma sve bude ok, ali jednostavno se ne mogu prisilit da se prisjećam svih onih negativnih uspomena koje je glazba donjela u moj život. Ili hoće kroz mene ispuniti svoje želje iz djetinjstva ili mu brat toliko fali. I meni fali. Bio je osoba koja je odredila smjernice i ciljeve u mom životu još dok sam bila mali bebač. Bio je osoba čiji je odlazak prouzročio veliku traumu mog djetinjstva. Sve osobe koje su mogle utjecati na moj život su otišle. Navikne se čovjek s vremenom oslanjati se sam na sebe.
Imam obitelj od 5 članova. Nikoga drugoga. Imamo samo jedni druge i pokušavamo ne razočaravati se mođusobno. Nemate pojma kako je to stresno. Puno je lakše kad imaš više ljudi od povjerenja za oslonac. Ko i one statistike u fizici, što je više takvih ljudi, to je veća vjerojatnost da ti bude bolje.
Zato postoje frendovi. No, danas sam skužila da nema smisla dignuti ruke od njih nakon što nas jednom razočaraju. Svi će nas kad tad razočarati, namjerno ili slučajno. To je tužna istina. No zato se ne isplati prestati vjerovati u ljude. Ako nećemo vjerovati u ono dobro u nama, zašto onda uopće živjeti? Od čega? U strahu od boli koju nam netko može nanjeti drugi, fakat nije ugodno provoditi život.
Ja bih još pisala al pošto se skrivam, moram skratiti. Htjela bih poručiti Mom Frendu Kojemu Se Ne Sviđa Nadimak da mi je jako drago da smo riješili nesporazume. Nemaš pojima kak mi je bilo krivo kaj je sve tak ispalo i kaj sam te razočarala. Puno više sam bila u komi nek zbog činjenice da cijeli razred zna za blog, osobito oni koji ne bi trebali. Fala za komentare. Bilo ih je fakat lijepo pročitati.
Post je objavljen 05.12.2007. u 17:59 sati.