malo je dovoljno za promjenu, tek jedan mali trenutak, preokret misli, jedan pogled, jedna pjesma, tek par riječi pažnje.
kod brata sam. u posljednje vrijeme ovaj stan utočište mi je, mjesto gdje idem kad nisam baš dobro, a moram biti. brige me more. stvari koje moram napraviti do zadanog roka, javni nastup koji moram preživjeti... jučer sam skoro oboljela od svega skupa. obuzela me neka životna groznica, nespokoj. omamljena ažurnim događanjima što su me okruživala, kao da sam se ogradila zaštitnim opnama. ono izvana bila je druga neka osoba, a duboko unutra bila sam ja, odmarala sam se u svom tajnom mjestu, mjestu djetinje bezbrižnosti.
čuli smo se, osoba do koje mi je jako stalo i ja. umalo se dogodio i susret. bila sam neobjašnjivo sretna, kao da se opet vratio neki mir. ipak, da bi se krug mogao smatrati zatvorenim potreban je taj susret. on i ne shvaća koliko je važan.
i dalje se događaju neobjašnjive stvari. male srećice svakog dana koje se brinu za to da moje lice bude osmijeh.
susret s neznancima, tople geste, zračeći pogledi, osmijesi, kretanje među ogibima svjetlosti... materijalno me sve manje uzbuđuje. tjelesno sve više. duhovno sam opet na početku.
ruše se svjetovi, a ja samo stojim, promatram, tek učinim pokret rukom u znak brige, jer ne puste me bliže od toga. 2 metra razmaka.
dovoljno je samo usmjeriti jednog slijepca toplim dodirom. baš me zanima kako on doživljava tu nijemu gestu bezrazložne ljubavi, tek ljubav sama za sebe. sretnom me čini taj čin činjenja za druge, sretni trnci na usnama, ali opet ostajem uskraćena za zagrljaj, za konkretan dokaz ljubavi. često ga i sama uskraćujem.
Post je objavljen 05.12.2007. u 16:26 sati.