Tužni događaj pogodio je našu obitelj, puno suza je klizilo niz naše obraze, jecaji su bili ispušteni... Žitov je zaista jedna krhka priča, putovanje na koje se naša duša odvažila željna iskustva, željna pobjedama nad izazovima, željna ljubavi...
Morala sam se oprostiti od osobe s kojom sam provela prekrasne trenutke, koja me malo puta znala razljutiti, ali većinom uveseljavala, bila puna razumjevanja i ljubavi.
Voljela je ljude i oni su voljeli nju.
Voljela je životinje i one su to osjetile.
Nije postojao onaj tome se je zamjerila.
Vedar, optimističan duh pozivao je mnoga srca.
Sada je više nema, i čudno mi je dok stojim u prostoru gdje je najviše boravila, gledajući svoje omiljene serije i zecove dok se naganjaju.
Tišina me ponekad uplaši. Nestao je onaj smijeh koji sam tako rado čula.
Ali život ide dalje.
Mora ići.
Ja samo znam da ona sada vječno caruje u mome srcu i mislima, i nikada njena slika neće iščeznuti, nikada neću zaboraviti trenutke radosti koje mi je pružala.
Hvala ti bakice moja za svaki trenutak pažnje koji si mi pružila, zbog njih sam cjelovitija osoba.
Hvala na svemu!
Post je objavljen 05.12.2007. u 15:55 sati.