Britanska satiričarka Jilly Cooper u knjizi 'Klasa: Pogled iz engleske unutrašnjosti' dijeli tamošnje društvo na dvije skupine: na one koji se osjećaju krivima ('Guilty') i one koji su srditi ('Cross').
'Na jednoj strani su srednja i viša klasa, koje se osjećaju krivima i odgovornima za probleme ljudi koji imaju manje od njih – iako često pripadnici srednje klase zarađuju manje od 'radnika'. Na drugoj strani je radnička klasa, čiji je mozak potpuno ispran televizijskim emisijama o životu poznatih i slavnih, i koja je srdita odnosno uvrijeđena što nema više.'
Ovo tipično 'upper-class British' viđenje imovnih razlika među ljudima ukazuje da je klasa u suvremenim društvima fluidna kategorija. Ne radi se naime samo o tome koliko zarađujete već i kako trošite zarađeno, u kojem dijelu zemlje živite, kakav imate life style, prioritete i ukuse, te koliko je vaš posao cijenjen.
Na fluidnost pojma ukazala je i nedavna debata aspiranata za Bijelu kuću iz Demokratske stranke, koja se održala u Las Vegasu. Na pitanje tko je bogat, a tko siromašan, tko spada u srednju klasu, a tko u višu, Hillary Clinton i Barack Obama dali su prilično različite odgovore.
U raspravi o poreznoj politici – temi u kojoj su ovdje najčešće zakamuflirana 'klasna' pitanja – spomenuta je reforma državnog mirovinskog sustava, Social Security, koji u ovom trenutku nije u krizi, ali će vjerojatno biti za dvadesetak godina. Mirovinsko se financira takozvanom payroll tax – zaposlenik daje 6.2 posto svoje plaće, firma za njega uplaćuje isto toliko. No, kada – i ako - zaposlenik dostigne $ 97 500 brutto godišnje zarade – taj se porez te godine prestaje plaćati.
Barack Obama, senator iz Illinoisa – koji bi lako mogao pobijediti na prvim stranačkim izborima u Iowi za manje od mjesec dana – rekao je da se državni mirovinski fond treba popuniti tako što će se 'cap' (granica od 97 500 dolara) podići, te će se payroll tax plaćati duže, sve dok zarada ne dostigle najmanje 250 tisuća dolara godišnje. Senatorica Hillary Clinton – koja je prema nacionalnim anketama najpopularniji predsjednički kandidat iz Demokratske stranke, iako zaostaje u Iowi – kritizirala je Obamin plan zbog toga što pretpostavlja opće povećanje poreza, 'preko leđa srednje klase'.
Barack Obama je podsjetio publiku (iako je možda bolje reći 'informirao' jer sumnjam da to zna mnogo Amerikanaca) da više od 97 tisuća godišnje zarađuje tek šest posto stanovništva. 'Gornjih šest posto ne može biti srednja klasa, oni su viša klasa' – rekao je Barack Obama. 'Newyorški vatrogasac ili direktor škole ne bi se s vama složili. Oni nisu viša klasa. Povećanje poreza bilo bi za njih ogroman teret' – odgovorila je Hillary Clinton.
I zaista, tko su bogati? Jesu li to jedino 'out-of-sight-rich', ljudi koji su toliko bogati da plebs gotovo niti ne zna da oni postoje, ili u kategoriju 'bogatih' spada i newyorški vatrogasac i njegova supruga, učiteljica, koji s puno prekovremenog rada godišnje 'spale' nekih 200 tisuća, ali istovremeno brinu kako će djeci platiti zubne proteze?
Senatorica iz New Yorka neizravno je ukazala na činjenicu da klasni identitet u Americi često ovisi i o lokaciji. Internet stranice FactCheck.org pokazuju da je osnovica newyorškog vatrogasca s pet godina službe $68 475 (uvijek je riječ o godišnjoj brutto zaradi). S prekovremenim radom i radom na blagdane, vatrogasac u New York Cityju zaradi i do 86 518 dolara godišnje. Zapovjednik vatrogasne postaje s prekovremenim radom zaradi i do 140 173 dolara godišnje. Većina ravnatelja škola u saveznoj državi New York zaradi više od 100 tisuća dolara godišnje.
Osoba koja u Washingtonu zarađuje 97 tisuća dolara godišnje, u mjestu Ames u Iowi imala bi istu kvalitetu života s plaćom od 68 tisuća dolara godišnje, pokazuje Internet city-to-city cost-of-living comparison.
Inače, medijan-zarada američkog domaćinstva je 48 201 dolara godišnje - iznad ove svote je 50 posto domaćinstava, ispod je 'donja polovica'.
Klasa je fenomen o kome 'običan svijet' u Americi, u pravilu, nerado govori. Činjenica da se ljudi dijele na bogate i siromašne te one u sredini u opreci je s ovdašnjim egalitarnim mentalitetom koji naglašava jednake šanse za sve i važnost rada, talenta i energije. ''U Americi nitko nije 'niža klasa'. Ako se netko baš želi tako nazivati, nek' se zove nižom klasom, ali neka se onda ne žali što mu je loše'' – ovako je 'problem' sažeo jedan student kriminologije na Sveučilištu Akron u Ohiou (sveučilištu gdje ne studiraju djeca bogatih), na kolegiju kojeg sam prije dvadesetak godina vodio kao asistent. Moje objašnjenje da se kategorizacija na klase upotrebljava iz analitičkih razloga – da bi se utvrdilo kako društvo funkcionira – a ne da bi se nekoga vrijeđalo, nije umirilo niti njega a niti cijeli razred kojeg je tema dosta zapalila. Problematiku klase – to je moje zapažanje od prije dvadesetak godina – ovdje kuže manjine, ali ostali baš i ne.
Svojevrsnoj osjetljivosti teme pridonosi i činjenica da klasu ne određuje samo zarađeni novac, već i niz drugih stvari – među ostalima i mjesto stanovanja. Edward Wolff, profesor ekonomije na Sveučilištu New York smatra da su u velikim američkim gradovima srednja klasa obitelji koje zarađuju između 40 i 100 tisuća dolara godišnje. 'Viša srednja klasa' su obitelji koje imaju prihod do 200 tisuća dolara. 'No, i viša srednja klasa ima financijske glavobolje, od cijene zdravstva pa do plaćanja školarine' – kaže Edward Wolff, primjećujući da 'stvarno bogate' od ostalih razlikuje to što 'nisu pod financijskim stresom'. Njih Wolff vidi kao obitelji koje zarađuju više od 350 tisuća dolara godišnje kao i najmanje 10 milijuna dolara akumuliranog bogatstva. 'To je jedan posto stanovništva, ljudi koji ne moraju raditi, koji žive od onog što imaju' – kaže Edward Wolff.
Novinar Robert Frank, 'specijalist' dnevnika Wall Street Journal za 'super-bogate' i autor knjige 'Richistan', kaže da 'stvarno bogata' obitelj mora imati 'najmanje dvije kuće, neku vrst posluge, te osobnog asistenta. Djecu šalje u privatnu školu. Daje novac u dobrotvorne svrhe. Putuje. Mnogo putuje - barem jednom godišnje u Europu, možda u Aziju. Novi je statusni simbol – odlazak u svemir'.
Jilly Cooper napisala je 'Klasu: Pogled iz engleske unutrašnjosti' 1981. godine. Nova verzija ove knjige – da postoji, i da se bavi klasom u Americi – vjerojatno bi odgovorila i na pitanje kako se iskazuje osjećaj krivnje kod klase 'stvarno bogatih', kojima je statusni simbol 'put u svemir'.
Post je objavljen 04.12.2007. u 22:24 sati.