Večeras sam umorna. S rukama u džepovima kaputa koračam tiho po mokrom lišću. Ne dižem pogled i ne smiješim se slučajnim prolaznicima kao inače. Shvaćam da sam možda čudna s tim mojim smiješkom. Ali to rado činim. Službenicima na šalterima, trgovcima, čuvarima u banci, djeci, namrgođenim bakama. Čak ponekad skupim hrabrosti i nasmiješim se čudnim ljudima koji za stolom u nekoj smrdljivoj gostionici, nalakćeni uz pivo, gledaju kroz izlog tko prolazi. To je zbog priče, a znate da ja vjerujem u priče :). Još u srednjoj školi pročitala sam negdje o zaraznosti osmijeha. Od tada se smiješim. Uvijek kad se sjetim. Često zamišljam kako je moj osmijeh nekom popravio dan. Znala sam se uhvatiti u sanjarenju kako je netko zbog njega možda dobio posao ili je neko dijete izbjeglo batine.
Ali, večeras ne mogu započeti još jedan krug. Nisam dovoljno važna ni snažna da nekom uljepšam dan.
U glavi se vrti pjesma:
U tajnoj sam misiji,
moj dom je tek maleni svizac na nebeskoj pučini,
a ja sam na ovoj planeti da sretnom te učinim,
spavaj samo,
ne znaju oni što mi znamo.
Mrzim kao večeras osjetiti vlažnost na obrazu i pitati se suze li mi oči od vjetra ili sam opet plakala. Mislila sam da sam se već davno pomirila s mišlju da nikoga nema u tajnoj misiji.
Večeras ću sigurno ranije otići na spavanje (uvijek od tuge pobjegnem u snove), zaboraviti zadatke koje treba obaviti, nepročitane riječi i neispisane stranice i nadati se da je netko negdje umjesto mene započeo novi krug.
Post je objavljen 04.12.2007. u 21:09 sati.