Trčim kroz procvalo polje uljene repice. Trčim u slow motionu. Doslovno. Za razliku od nje koja praši kao Schumacher. To nije fer. Ali kome da se žalim? Zemlja pod njenim koracima podrhtava kao da me goni krdo bizona. Sve mi je bliže, to je jasno. Ne usuđujem se okrenuti. Ona se dernja – DODJDI MILENI, DOJDI DA TE KUŠNEM!!! Eh, da je u pitanju samo kušlec ja bi istog trena stao. Ali ne, kušlec nije jedino što ona želi. Ona želi moje tijelo, ona me želi silovati do besvijesti. Ta gomila sala želi me zajašiti i jebati dok ne svisnem. – DOJDI MILENI, DOJDI DA TE KUŠNEM!!! Je, malo sutra, možeš imat moju dušu ali tijelo ne! Prava felinijevska noćna mora. Koraci su sve bliži, a ja sam sve sporiji...
I onda njena ruka na mom ramenu...
.........................................................................................................
Pobudio sam se u znoju. JEBEM TI SISU U DUPE – procijedio sam. Ustao sam i natočio su punu čašu vodtke i popio naiskap. – JEBEM TI SISU U DUPE! Posljednji dani bili su sjebani, a i ovaj, s obzirom kako je počeo nije obećavao. Bio sam iscrpljen iako sam spavao dvanaest sati. Ponovo bih legao ali sam se užasavao mogućeg nastavka. Pogledao sam na sat: tri i dvadeset i pet poslijepodne. Prekasno da se nešto završi i prerano da se nešto započne. Natočio sam se još jednu čašu vodtke i polako ju ispijao kopajući nos. BIB-BIP, sletjela mi je SMS poruka, čuo se prigušen zvuk iz hodnika. Otišao sam tamo i izvadio mobitel iz samt sakoa.
Imao sam 10 novih poruka.
BIB-BIP. POZIVAM TE NA OTVORENJE IZLOZBE SLIKA «RUSVAJ NA NEBU», I PROGODAN ART PERFORMANCE «YOUR GRANNY SHOOT THE SHERIFF, AND YOUR GRANDFATHER RAPED THE DEPUTY WHILE PINK ELEPHANT WASN'T IN TOWN», U IZVEDBI SLIMY SHRINKA I BANG-BANG TRAIDA, SALOON, SUBOTA 22.11. U 23 SATA. PETAR.
Sjajno, pomislio sam i obrisao poruku. Od svih ljudi na svijetu kud baš ovaj genijalac da me se sjeti.
BIB-BIP. ZASTO SE NE JAVLJAS? GDJE SI? JEBES NEKU KURVU, A? ZNAM TE HUC, UVIJEK JEBES NEKU KURVU! PEDERU! TI SI KURVOJEB!
Bila je to Lili. Te su mi poruke stizale svakodnevno, već osam mjeseci. Bila je ljuta što sam prekinuo s njom. Ali sa njom se nije moglo. Rijetko sa kojom se može. No i male ljubavi su dobre.
BIB-BIP. DANAS IMA U SKOLICI NESTO ZA TEBE I SACMARICU, VECER KOMEDIJE I SANSONE SA VEDRANOM MLIKOTOM I EKIPICOM... PICKA IM MAJKA...
Egon je mudro zborio.
BIB-BIP. SJEKIROM U MLIKOTILJAK. Dodao je.
BIB-BIP. U SVAKOM COVJEKU MAKAR JEDAN JEDINI PUT ZA ZIVOTA SVA JE VJERODOSTOJNOST SVIJETA: OCAJ I GOVNA PRAVEDNIJE SU RASPOREDJENI, DANONOCNO PO GLAVI STANOVNIKA. PISATI, A UVAZITI PRVO I DRUGO, A TEZITI PRVOM...
Bio je to Zoki, stari pjesnik. Nisam kurca kužio o čemu on to.
BIB-BIP. SAMO DA ZNAS: JA SAM SUPER I POZITIVNO, KREATIVNO I PRODUKTIVNO, KAO I OBICNO. A TI SI RAZMAZENA, EGOISTICNA, SNOBOVSKI NASTROJENA GUZICA!!! ZUZI.
BIB-BIP. MLJAC, AJDE ME POZOVI NA KAVU OVIH DANA... NE MORAMO SE JEBATI. MOZEMO PRICATI O PROUSTU. SUTJESKA.
BIB-BIP. HUC, OCU ONA SVOJ TRI DIVIDIJA I FRANCUSKU GRAMATIKU! KUPILA SAM SACMARICU! TINA.
BIB-BIP. JESI U SITIJU? JESI U SITIJU? JESI U SITIJU? JESI U SITIJU? JESI U SITIJU? JESI U SITIJU? JESI U KURCU? JESI U SITIJU? JESI? JESI? NISI? JESI? ŽANA.
BIB-BIP. TRI DVIDIJA I FRANCUSKA GRAMATIKA! HUC ODGRIST ĆU TI JAJA. TINA.
Isključio sam mobitel i otišao se posrati.
Lude žene, pomislih, gdje ih samo nađem. Jedna ode, a dvije nove, friške, još luđe ulete...
Pogledao sam kroz prozor. Crni mačor skutrio se na susjedovom prozoru i drijemao na suncu. U sljedećem životu bit ću mačak. Samo ću ležati, sunčati se, lizati si dupe i tu i tamo nešto opaliti. Rad nije imanentan čovjeku i nije vrlina. Stalno nam to pokušavaju podvaliti. Naravno, u protivnom oni ne bi mogli nositi skupa odijela, voziti se u privatnim avionima i sve što ide uz to.
Skuhao sam hrenovke, pojeo ih. Legao sam u krevet; sva mi je krv otišla u želudac. Gledao sam u plafon i pitao se što započeti. Možda da udaram majmuna, prvo mi je palo na pamet. Tako se to govorilo prije kojih tridesetak-četrdesetak godina. U moje vrijeme to se reklo puno jasnije: da ga izdrkam. Danas se kaže: da bacim drkicu. Vrijeme nas gazi. U svakom slučaju. Za pedeset godina trebat će prevoditelja da pročitaju ovaj tekst. Gundulić ili Marulić, to je recimo već posve nečitljivo. Andrić, Zola, Krleža, Gogolj, Balzac, Tolstoj ... tko to više uopće može čitati? Čak i nešto bliže nečitljivo je: John Reed, Gertrude Stein, Marguerite Duras, Thomas Wolfe, Emma Goldman, Virginija Woolf, Svako vrijeme nosi svoje. Već je to dovoljan razlog da se čovjek ne doživljava ozbiljno kao pisac. Trajnost pisca danas je nekih 30tak godina i ta će brojka vjerojatno još padati. Štono bi ekonomisti rekli: negativan trend se nastavlja...
Odustao sam od toga da bacim drkicu. Zatim sam malo razmišljao o samoubojstvu, onako kako obični ljudi razmišljaju da se počnu baviti nekim sportom, ili da promjene svoj život. Neozbiljno. Površno.
Ustao sam i upalio laptop. Dohvatio sam Bukowskog: TALES OF ORDINARY MADNESS, posuđenog iz knjižnice. Otvorio sam nasumice knjigu: DOING TIME WITH PUBLIC ENEMY NO.1. Stao sam prevoditi. Sunce je zapalo iza brda.
Na prastarom zidnom satu mekim je zvukom odzvonila ponoć kada sam završio.
Bilo je to najveće moguće uzbuđenje koje sam mogao izvući iz ovog usranog dana, grada, države, ljudi, sebe.
.........................................................................................................
CHARLES BUKOWSKI: SLUŽEĆI KAZNU S DRŽAVNIM NEPRIJATELJEM BR.1
Slušao sam Brahmsa u Philadelphiji, 1942. Imao sam malen gramofon, bila je to Bhramsov koncert broj 2, drugi stavak. U to sam vrijeme živio sam. Polako sam pio bocu porta i pušio jeftinu cigaretu. Bila je to majušna, čista soba. Kako se obično kaže – netko je zakucao na moja vrata. Pomislio sam kako mi je netko došao uručiti Nobelovu nagradu ili Pulitzera. Dva velika mutava čovjeka seljačkog izgleda.
Bukowski?
Aha.
Pokazali su mi značke: F.B.I.
Pođite s nama. Bolje obucite kaput. Neće vas biti neko vrijeme.
Nisam znao što sam učinio. Nisam ni pitao. Shvaćao sam da je sve i onako u kurcu. Jedan od njih ugasio je Brahmsa. Pošli smo niz stepenište i izišli na ulicu. Glave su provirivale kroz prozore, kao da su svi čuli što se događa.
Onda jedan ženski glas: oh, ide onaj strašan čovjek! Uhvatili su ga!
Naprosto se ne kužim s finim gospođama.
Uporno sam se trudio smisliti što sam mogao uraditi i jedina stvar koju mi je pala na pamet bila je da sam ubio nekog dok sam bio pijan. Ali nisam uspio shvatiti kako se F.B.I. u to upleo.
Drži ruke na koljenima i ne miči ih!
Bila su dvojca na prednjim sjedištima, i dvojca na zadnjem, pa sam zaključio da sam ubio nekog vrlo značajnog.
Krenuli smo kada sam se zaboravio i posegnuo rukom prema nosu želeći ga počešati.
PRIPAZI NA TU RUKU!!
Kada smo došli u kancelariju jedan o agenata upro je prstom na red fotografija koji se protezao na sva četiri zida.
Vidiš ove fotografije? upitao je.
Pogledao sam sve fotografije unaokolo, bile su lijepo uokvirene, ali mi niti jedno od lica nije ništa značilo.
Da, vidim fotke, rekao sam mu.
To su ljudi koji su ubijeni radeći u službi F.B.I-a.
Ne znam što je očekivao da kažem pa nisam rekao ništa.
Odveli su me u drugu sobu. Tamo je bio čovjek iza stola.
GDJE JE TVOJ STRIC JOHN? izderao se na mene.
Što? upitao sam.
GDJE JE TVOJ STRIC JOHN?
Nisam znao na što misli. Na tren sam pomislio da misli na neko skriveno oružje kojim sam ubijao ljude dok sam bio pijan. Postao sam nervozan jer ništa nije imalo smisla.
Mislim – JOHN BUKOWSKI!
Oh, on je mrtav.
Sranje, nije ni ČUDO što ga ne možemo naći.
Odvezli su me dolje, u narančasto žutu ćeliju. Bilo je subotnje popodne. S prozora moje ćelije mogao sam vidjeti ljude kako prolaze. Koji srećkovići! Preko puta nalazila se prodavaonica ploča. Zvučnik je svirao glazbu točno nasuprot mene. Sve se činilo tako slobodnim i lakim, tamo vani. Stajao sam ondje pokušavajući dokučiti što sam učinio. Osjećao sam se kao da ću se rasplakati, ali ništa nije izlazilo. Bilo je to samo neka vrst bolećive tuge, kada se više ne možete osjećati ni malo gore. Mislim da vam je to poznato. Mislim da to svatko osjeti s vremena na vrijeme. No mislim da sam ja to iskusio prilično često, prečesto.
Zatvor Moyamensing podsjećao me je na staru utvrdu, velika dvostruka drvena širom su se otvorila da me propuste unutra. Iznenađen sam da nismo morali preći preko obrambenog jarka.
Strpali su me unutra s debelim čovjekom koji je nalikovao državnom knjigovodstvenom revizoru.
Ja sam Country Taylor, državni neprijatelj br.1, rekao mi je.
Zbog čega si ti unutra? pitao je.
(Znao sam tada jer sam pitao na putu unutra)
Izbjegavanje vojne službe.
Postoje dvije stvari koje ne podnosimo ovdje: izbjegavanje vojne službe i nemoralno prikazivanje u javnosti.
Čast među lopovima, eh? Održimo državu snažnom da bi je mogli orobiti.
Svejedno, i dalje ne volimo dezertere.
Ja sam doista nevin. Preselio sam se zaboravivši ostaviti adresu na koju bi me proslijedili pozivnicu. Obavijestio sam poštu. Dobio sam pismo iz St. Louisa dok sam boravio u ovom gradu da se prijavim za provjeru sposobnosti. Rekoh im da ne to neću moći napraviti u St. Louisu i da me provjere ovdje. No oni su pokrenuli slučaj i strpali me u bajbok. Ne razumijem to: da sam nastojao izbjeći regrutaciju ne bih im dostavio moju adresu.
Svi ste vi momci nevini. To mi zvuči kao teška kenjaža.
Ispružio sam se na ležaju.
Murijak je prišao.
DIŽI TO SVOJE LIJENO DUPE! Izderao se na mene.
Digao sam svoje lijeno izbjegivačko dupe.
Želiš li se ubiti? upitao me je Taylor.
Da, odgovorio sam.
Samo povuci to cjevastu prekrivnu cijev koja drži stropno svijetlo. Ispuni onu kantu vodom i gurni nogu u nju, izvadi žarulju i turni prst u utor. Za čas si vani.
Promatrao sam svijetlo dugo vremena.
Hvala ti, Taylore, vrlo si koristan.
Kad su se svijetla ugasla legao sam i one su navrle, sjenice.
Kakvo je ovo sranje? dreknuo sam.
Stjenice, reče Taylor. Imamo sjenice.
Kladim se da ću ih uloviti više nego ti, rekoh.
Oklada?
Deset centi?
Deset centi.
Počeh loviti i ubijati moje. Odlagao sam ih na maleni drveni stol.
Naposljetku smo proglasili kraj. Odnijeli smo naše sjenice do vrata ćelije gdje je bilo svijetla i prebrojili ih. Imao sam ih 13. On ih je imao 18. Dao sam mu njegov centiš. Tek sam kasnije saznao da je on svoje lomio na pola i širio ih. Bio je varalica. Pravi profesionalac. Kučkin sin.
Zbilja sam se zagrijao za kocku u dvorištu za vježbanje. Dobijao sam dan za danom i postajao bogat. Zatvorski-bogat. Pokupio bih 15 ili 20 novčića na dan. Kockanje se protivilo pravilima i čuvari bi uprli svoje automatske puške s tornjeva vičući PREKINITE S TIM! Međutim mi bi uvijek iznova uspijevali nastaviti igru. Tip optužen za nemoralno ponašanje u javnosti bio je taj koji je prokrijumčario kocku unutra. On je bio jedini nemoralni slučaj kojeg nisam volio. Zapravo, nisam volio niti jednog od njih. Svi su oni imali upale obraze, vodenaste oči, male stražnjice, bili su ljigavi. 1/10 čovjeka. Nije njihova krivca, pretpostavljam, ali nisam ih volio gledati. Taj je neprestano dolazio nakon svake partije. Ti si nabrijan, super ti ide, daš mi malo. Spustio bi mu par kovanica u tu ljubičastu ruku i on bi odmigoljio, zmijasti svinjski pimpić, sanjajući o pokazivanju svog kurca trogodišnjoj djevojčici. To je bilo sve što sam mogao umjesto da ga otjeram remenom, ali tamo te strpaju u samicu ako isprašiš koga, i ona je bila deprimirajuća, a kruh i voda bijahu još gori. Vidio bi ih kada bi izašli od tamo i trebalo je proći bar mjesec dana prije nego li su ponovo izgledali isto. No svi smo mi bili frikovi. Ja sam bio frik. Bio sam previše nadrkan na tog lika. Dok mi nije bio pred očima mogao sam razumno postupati.
Bio sam bogat. Kuhar bi svraćao nakon što bi utrnuli svijetla noseći na pladnju hranu, čitavo mnoštvo dobre hrane, sladoled, kolač, pitu, dobru kavu. Taylor me je upozorio da mu nikada ne dajem više od 15 centi, to je bila gornja granica. Kuhar bi prošaptao hvala i pitao da li da dođe slijedeće večeri.
Svakako, rekao bih.
Bila je to hrana koju su jeli čuvari i čuvari su očigledno jeli dobro. Dok su ostali zatvorenici gladovali, Taylor i ja hodali smo unaokolo nalikujući na dvije, devet mjeseci trudne žene.
Dobar je to kuhar, rekao je Taylor, ubio je dvoje ljudi. Ubio je nekog tipa, izašao i odmah zatim ubio drugog. Sada je ovdje zauvijek osim ukoliko ne uspije pobjeći. Druge večeri dopao mu je neki mornar pa ga je poševio u dupe, rasturio ga je tako da je ovaj ostao raščetvoren. Nije mogao hodati čitav tjedan.
Volim ovog kuhara, rekao sam, mislim da je fin čovjek.
Dobar je on, složio se Taylor.
Neprestano smo se žalili čuvarima zbog stjenica, a oni bi se derali na nas – ŠTA VI MISLITE DA JE OVO? HOTEL? VI STE IH MOMCI DONIJELI SA SOBOM!
To smo mi, naravno, smatrali uvredom.
Čuvari su bili zli, čuvari su bili glupi i čuvari su bili uplašeni. Žalio sam ih.
Naposljetku su stavili Taylora i mene u različite ćelije i zaprašili ovu.
Susreo sam Taylora u dvorištu za rekreaciju. Dobio sam nekog klinca, rekao je Taylor, nekog običnog, mutavog klinca, nema pojma niočemu. Nepodnošljiv je.
Ja sam dobio nekog starca koji nije znao engleski i po čitav dan sjedi na kahlici i govori TARA BUBBA JEDUCKA, TARA BUBBA SEEERUCKA! Iznova i iznova ponavljao je to, prokljuvio je život: jeduckanje i seruckanje. Mislim da je govorio o nekom mitološkom liku iz svoje domaje. Ah, možda o Taras Buljbi? Ne znam. Starac je razdrapao moje plahte prvi put kada sam izašao u dvorište za rekreaciju i od njih napravio uže za vješanje odjeće; objesio je svoje čarape i gaće o to, i kada sam ušao sve je popadalo po meni. Starac nikada nije napuštao ćeliju, čak ni da se otušira. Nije počinio nikakav zločin, rekli su, samo je htio biti unutra i oni su mu dopustili. Dobrostivi čin? Poludio sam na njega jer ne volim kada mi se vuneni pokrivači nadražuju kožu. Imam vrlo osjetljivu kožu.
Ti stari zajebante, urlao bih na njega, već sam ubio jednog čovjeka, i ukoliko ne začepiš bit će ih dvojca.
Ali on je samo sjedio na kahlici smijući mi se, govoreći TARA BUBBA JEDUCKA, TARA BUBBA SEEERUCKA!
Morao sam odustati. No kako bilo, nikada nisam morao pod prati četkom, njegov prokleti dom uvijek je bio mokar i izriban. Imali smo najčišću ćeliju u Americi. U svijetu. I sviđao mu se taj dodatni noćni obrok, sigurno.
F.B.I. je donio rješenje da sam nevin zbog namjernog izbjegavanja vojne službe i odvezli su me u regrutacijski centar, dosta su nas odvezli tamo, i kada sam prošao fizički pošao sam vidjeti psihijatra.
Vjerujete li u rat? pitao me je.
Ne.
Da li ste voljni ići u rat.
Da.
(Imalo sam neku ludu ideju o tome da izađem iz rova i prošećem ravno kroz izmjenu vatre dok ne budem ubijen.)
Dugo vremena nije rekao ništa neprestano pišući na listu papira. Onda je podigao pogled.
Uzgred, slijedeću srijedu uvečer imamo zabavu doktora, umjetnika i pisaca. Pozvani ste. Želite li doći?
Ne.
U redu, rekao je, ne morate ići.
Ići gdje?
U rat.
Samo sam ga gledao.
Niste mislili da ćemo se razumjeti, zar ne?
Ne.
Dajte ovaj list papira čovjeku za slijedećim stolom.
Bila je to duga šetnja. Papir je bio presavinut i zakačen za moj dosje spajalicom. Podigao sam rub papira i zavirio:» ... prikriva ekstremnu osjetljivost ispod pokeraškog lica...» Presmješno, pomislio sam, za ime božje!: ja: osjetljiv!!
I tako je prošao Moyamensing. I tako sam dobio rat.
Post je objavljen 04.12.2007. u 21:06 sati.