Zašto?
Nakon uobičajenog poslijepodneva odlučila sam malo protegnuti noge i razbistriti misli na svježem zraku. Obukla sam svoj novi smeđi kaput i izašla iz kuće. Krv mi je udarila u lice čim sam kročila u dvorište. Požurila sam niz ulicu. Meke pahulje uranjenog snijega padale su mi po licu. Udisala sam zrak punim plućima. Osjećala sam se poletno, opušteno. Nakon dulje šetnje počela sam razmišljati o Martini. Posljednji put kad sam ju vidjela ponašala se začuđujuće neprirodno. Bila je prisutna tijelom, ali ne i duhom. Misli su joj lutale daleko. Svaki put kad bih ju nešto pitala odgovarala bi kratko, odmaknuvši pogled. Mislila sam da više ne mogu doprijeti do nje. To nije bila Martina kakvu sam poznavala. Nije mi se to ni najmanje sviđalo. Već je dugo nisam vidjela. Počela se družiti s nekim neobičnim ljudima u kvartu. O njima sam znala samo da su veoma čudni i tajanstveni, te da se nalaze po nekim skrovitim parkovima u mračno doba noći. Neki su tvrdili da se bave ''prljavim'' poslovima. Martina je ubrzo zatim prestala dolaziti u školu, telefonska linija joj je bila u kvaru, mobitel isključen, nije odgovarala ni na mailove. Bila sam veoma zabrinuta, ali u meni se budila ogorčenost i razočaranost zato što me zaboravila zbog drugog, vjerojatno opasnog društva. No iako nisam htjela priznati, nedostajala mi je. Odjednom sam promijenila smjer prema njenoj kući. Htjela sam konačno saznati što se to točno s njom zbiva. Nakon petnaestak minuta bila sam tamo. Pozvonila sam, ali nitko se nije javio. U času kada sam se htjela okrenuti i otići, prožela me snažna želja i pritisnula sam kvaku. Na svoje veliko iznenađenje ulazna vrata bila su otvorena. Osjećala sam nelagodu, iako sam u toj kući bila nebrojeno puta provodivši s Martinom zabavne trenutke. Uporna u svojoj odluci da se nađem s njom oči u oči, objasnim joj u kakvo je društvo upala i očitam bukvicu… ušla sam. I dalje je sve bilo tiho, zamrlo. Srce mi je počelo ubrzano lupati, te sam na tren poželjela istrčati van kao kakav lopov. No, tada sam otvorila vrata njene sobe, zazivajući njeno ime. Stala sam u šoku, bez zraka! Zidovi su plesali oko mene, maglilo mi se. U meni se stvorila velika praznina. Nisam osjećala ništa. Preda mnom na podu ležala je ONA s iglom u ruci. Oči su joj bile otvorene, zastrašujuće. Gledale su negdje daleko, u prazno, kao i posljednji put. Bilo mi je sve jasno. Jedna hladna suza skotrljala se niz moj obraz. Veoma je pekla. Bila je to suza na mom srcu. Ostao je trag, trag boli… Mislima su mi prolazile slike onoga što je prošlo. Pitala sam se- zašto? Nisam dobila odgovor. Dugo je trebalo da se pomaknem. U očaju sam se bacila do njena tijela. Snažno sam je zagrlila. Nakon par dugih sekundi mog tihog jecaja, koji se gubio u udaljenim kutcima sobe, poslušala sam joj bilo. Bila je već mrtva….
Post je objavljen 04.12.2007. u 20:33 sati.