Prije nego postiram dalje, nadahnula me priča o baki iz komentara prethodnog posta. Imam i ja jednu sličnu… Kad sam imao trinaest odveli su me kod bake na kolinje. Rekli su mi da im je potrebna pomoć i da moram držati prasca za rep dok ga kolju. Napravio sam to, dječje nesvjestan da se radi o šali, i da su samo htjeli vidjeti kako ću reagirati na njihovu "zabavnu" rabotu.
Reagirao sam dobro, ali nakon toga nisam okusio mesa, eto ima već 33 godine. Ne kažem da je to bio uzrok – već i ranije sam se izmotavao, birajući ono što nikako nije sličilo na nešto živo. No, to je bio moj izbor, usprkos gladi.
Uzgred, kao vegetarijanac sam prošao kroz vojni rok u bivšoj JNA. Na stranu to što sam bio u pritvoru zbog toga (stalni razgovori sa “službom bezbednosti” rezultiurali su zaključkom da sam pod utjecajem vanjskog neprijatelja i da namjerno spuštam moral svojoj jedinici izdvajajući se kao "netko poseban"). Gora stvar je bila što sam doslovce gladovao. Nisu me puštali van, pa nisam mogao ni do dućana (bilo je to u Kragujevcu, zapravo negdje blizu njega, usred ničega), tek su mi rijetki prijatelji koji su smjeli van donosili nešto jestivo, dok su mi roditelji slali pakete (koje su “bezbednbjaci” pomno pregledavali). No, sir je prošao cenzuru, pa sam ga čuvao u vojničkom ormariću i polagano jeo dok se nije usmrdio. Jedino je bilo kruha. I bljutavog čaja.
Ne znam što bi se dogodilo da sam doista bio u smrtnoj opasnosti. Vjerojatno bih pojeo nešto mesno. Ovako sam izdržao, srećom sam čvrste konstitucije, a godine sporta i boravka u prirodi su me učinile jakim čak i tada. Ali, da sam bio gladan – jesam!
Natrag na bake – nisu one krive, a ni klinci koji oblizuju prste. Meni se čini da je najvažniji dio priče – izvorna reakcija na smrt životinje s kojom su se do malo prije igrali. Stavite bilo koje dijete u tu situaciju, i ako neko od njih reagira srećom i uživanjem, ja ću vam pokazati jedno vrlo bolesno dijete!
To potvrđuje tezu o izvornoj čovjekovoj nenasilonosti. No, međutim, glad je glad, preživjeti se mora, a bake su od svojih baka naučile da je to u redu.
Ipak, kako god bilo, taj obrazac stvara pukotine u psihi. Naravno da većina ljudi te pukotine zatvara (a to znači da ne dozvoljava da se one prošire na ljude) ponajprije izvornom ljudskom dobrotom i suosjećanjem, a zatim i moralnim kodeksima i društvenim pravilima (izmišljenim da bi pukotine držali pod kontrolom). Zbog toga je većina ljudi zapravo ipak nenasilna – kontrolira slabosti nastale primjenom ljubi-ubi psihologije. Međutim, neki ljudi to ne mogu učiniti, ili imaju s tim teškoća. Iako, oni te “teškoće” uglavnom tako ne zapažaju. Za njih je normalno ne obazirati se na bol, povredu i štetu koju čine drugima, ako time koriste sebi. Takvi obično povuku druge za sobom – nasilje rađa nasilje. Također, postoje posebne situacije u kojima većina ljudi popušta pod pritiskom nagomilanih untarnjih slabosti (ratne situacije, primjerice).
Sve u svemu, ljudi su danas takvi kakavi jesu, ali barem znamo da nisu od prirode takvi, već su naučili takvima biti. Ukazivanjem na jedan od izvora problema, možda ćemo ga u konačnici ipak uspjeti i riješiti.
A sad je već stvarno vrijeme za “voli-boli” psihologiju (da nastavim u rimi, ono “voli-posjeduj” mi nekako nije dovoljno šareno!) :-) Sutra, ili najkasnije prekosutra…
Post je objavljen 04.12.2007. u 19:11 sati.