Ej ljudovi. Nemam baš tema za post, a i malo vremena.
Već sam jedno dva puta to rekao, kao i razloge, pa se neću ponavljati :)
Za ljubitelje Metallice, ili barem pjesme Nothing Else Matters, i to prerada od Lucie Silvas, ženski vokal + klavir. Meni je baš dobro.
A što da vam napišem...ni sam ne znam :(
Neke zanimljivosti? Koje..hmm...imam samo privatnih stvari.
Već sam i previše zapustio blog ekipu. I trebao je biti post godišnjice postojanja bloga. Nisam ga stigao pripremiti. Čekam praznike... da uhvatim daha, dođem k sebi, držati fige da Wanderlust dođe u Samobor/Zagreb i još neki peoplesi. Šteta što Kanoe neće moći doći, bilo bi predobro...
I think I would remember it for a very long time,
great people you don't meet often,
and when you do get a chance,
it's a disaster to let the chance go away.
Kako sam rekao za priču od Kanoe (koja je objavljena na njenom blogu 2.12.07., inače, to je i intro, zaboravih to reći) bolje ne čitati nakon djela sudnice, a za ovaj filmić, video isječak iz filma Final Destination, nakon 1:45h... ja se toliko prestrašio boli kakve osoba proživi da se nsiam mogao pomaknuti neko vrijeme i veoma je dobro odglumljeni dio kada se muški lik viče njeno ime (vjerojatno to radi jer nisam gledao film) ili se dere RUN na drugu djeovjku ili što već... nemam pojma. Znam da je video prodobro povezan.
Time želim zahvaliti Kanoe što mi je pokazala video, dobio novu super grupu na listu - Deathstars.
...
Mogu reći da već neko vrijeme nisam napisao novu pjesmu...
Otkad sam punoljetan, manje sam emotivan, manje pišem priče i pjesme...kao da me to napustilo. Osjetim bol, kao stisak kada god pomislim na to direkt na prsima...vjerojatno moram jako plakati ili se fkt jako zaderati da to izađe iz mene, ta blokada koju osjecam, da nastavim pisati. Strah me... volim pisati priče i pjesme i nebih volio da se to izgubi. Grlim to kao svoju ljubljenu Sandu... ne puštam. Ne... ne dajem... not giving it up... Glazba u pjesmi u videu gore nekak opisuje moje osjećaje u nekim trenucima.
Maybe it's because I go to sleep more regularly.
Maybe it's because I'm not awake at nights anymore.
Maybe it's because I don't walk outside at night.
Maybe it's because I listen to music I need so much anymore.
Maybe I have a war within inside, one of which I am not aware of.
Maybe...maybe... it's just all in my head...
fighting the inner self,
shouting after balance,
which is gone.
so silent inside,
I wonder am I alive...
Post je objavljen 04.12.2007. u 18:32 sati.