Napeto je bilo prije neki dan. Točio sam si u majčinoj žućkastoj kuhinji cedevitu, žutu, iz žutog krčaga, čak i pažljivo, pri slaboj titravoj blijedožutoj svjetlosti gole žarulje u prozirnu čašu sa debelim žutim prugama. Umjesto u čašu mlaz je otišao po stolu i žuta je rijeka slatke vitaminizirane vode počela teći žutim plastičnim stolnjakom...
Nije mi bilo dosta što sam samog sebe tiho opsovao kako sam blesav, već je i majka, od ranije iznervirana nekim nenamjernim gafom svog supruga a mog oca, oštro poviknula:
"Zašto si to prolio!?"
Lako sam zadigao krajeve usana i počeo sam režati, otkrivajući pritom požutjele očnjake:
"Namjerrrrno!" - rekoh.
Gledam njenu začuđenu facu...kakvo mi je pitanje postavila, takav je i odgovor dobila. Ipak sam još malo prisnažio, kružeći kažiprstom po suhom obodu promašene žute čaše:
"Ti sad vičeš na mene, a pojma nemaš koliko sam koncentracije morao utrošiti da fulam tako veliku rupu!"
Majci skoro oči ispale od iznenađenja, a odmah zatim se sva razmekšala i prasnula u smijeh. I ja sam se smijao skupa s njom.
A tada je mirno obrisala žutu cedevitu sa žutog stolnjaka žutom krpom.
Zabuljio sam se kroz njezin prozor.
Iako je već bila debela zima u koritu potoka još uvijek je cvao jedan jedini veliki raskošni žuti jaglac...
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 04.12.2007. u 17:18 sati.