Marketing
Kolinje, kad se svinje kinje...
Odmah na početku duboka isprika svim čitateljima ovog bloga koji ne odobravaju ubijanje životinja.
Moja je vizija toga što se neke životinje oplođuju, uzgajaju, tove i onda ubijaju da bi se jele apsolutno opravdana.
S druge strane, ljepše bi bilo da im se da neka injekcija ili unajmi snajperist iz Srbije, ali eto.
Ionako, kad bi se našao s tri gladna i neispavana vepra na šumskom proplanku, ne vjerujem da bi i oni mene uspavali tratinčicama.
Svevišnji nam je dao sjekutiće, treba ih iskoristit za nešto drugo osim trganja selotejpa!
Za početak nešto stvarno eksplicitno i degutantno - Fešn Guru našo curu!!!
Čačinci su selo od oko 2.500 duša.
Kad sam pito Bobiku jel im vinograd izvan grada, reko mi je – Kakvog grada!?
Za Čačince prije upoznavanja Bobikinog bloga i persone nisam čuo, jer budala mora obić cijelu Evropu i svijet a da prije toga nije prošla dvije trećine Hrvatske.
Zadnji put sam Podravskom magistralom prolazio tako davno dok je Severina još jumferica bila, a Čačinci su baš na njoj, i to negdje od Slatine prema Našicama.
Nisu rijetki ovakvi natpisi
vjerojatno nekih ljudi u Pokrovac biznisu...
Čačince inače nemrete fulat jer su prvo mjesto na Magistrali koje nema Lidl nego Billu.
Dobro raspoložen (izbacite uljeza!)
krenuh u 4.07, stigoh u 6.51, sjajno vrijeme za Clio bez lijevog fara koji je odlučio odustat u 4.06, a i ja snjim, ali sam se ipak odlučio lijepit za aute ispred sebe dok ne svane.
Parkiram kod, citat «hrpetine pijeska» lijevo od Bille, izlazim devet minuta prerano i ugledam zamišljenog muškarca srednjih godina sa sjekirom u ruci.
«Dobar dan, ja bi Bobiku», rekoh ponosno.
«Ja sam Bobika!», odgovori on još ponosnije.
Šta sad, bogte, jel ih ima više, jesu u svađi, jel ima više Čačinaca...
«Ulazi unutra, ja sam Mariov tata!»
S nadom da je jedan od čelnika Čačinačkih Alkosa, najjače navijačke skupine između Ultrasa i Kohorte doista njegov sin (a čovjeka sa sjekirom u 7 ujutro se sluša), ulazim u kuhinju i redom upoznajem užu i širu familiju i shvaćam da sam na pravom mjestu, samo mrvicu uranio.
Uz kavicu i rakijicu s onim sjajnim retrogradnim djelovanjem – peče u ustima ali i želucu, dočekujem i Marija (ko da iko ovdje zna da se zovem Domagoj – čemu služe nadimci), mlađeg Bobiku i uz drugu se rakijicu prepuštam vođenju stručnjaka.
Svinjokolja se s modernizacijom danas negdje razvukla na dva dana, ali nije strano ni da se stisne u jedan.
Ja sam tako naletio na dvodnevnu, pa sam ostao pošteđen samog tijeka klanja i došao na trančiranje.
Kako sam ipak istraživački novinar, Bobika me drugo jutro odveo do šogora ili kuzena ili bratića (vodio me lokat večer prije toga, pa nisam zapamtio koji je rod u igri, velika isprika) na, jel, to...
Dakle, u pituresknom se dvorištu napravi mjesta (lavabo s kupaonskim pločicama Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska...)
i ode unutra po jednogodišnju mrcinu od 150-200 kila, uhvati ga se omčom za nos i izvuče u dvorište.
Onda ga neko ko to inače radi (svi znaju svoj posao, nevjerojatna koordinacija – traka u Fordu je penis za Slavonce!) ucmeka nekakvom debelom pumpom za bicikl koja je u stvari pištolj al bez metka nego s debelom iglom.
Pumpa se prisloni između očiju dok četvorica kršnih drže mrcu (ja mudro stajo sa strane), stisne i okine, a onda kad bravac padne, dvojica ga prislone odozgo a jedan zabije nož u vrat.
Do čupanja papaka to mi je bila i najgora scena uz jezivo skvičanje koje još uvijek sanjam.
A da ih ubijaju plinom?
Nastavak, kraj, arhiva i još puno toga na: www.ribafish.com
Post je objavljen 04.12.2007. u 13:54 sati.