Pregled posta

Zagreb, tak imam te rad

Većina posjetitelja Zagreba ima u pravilu pogrešnu sliku o tom gradu. Uglavnom ga doživljavajući kao grad ravnice na obali rijeke Save, iako je Zagreb stoljećima 'bježao' od te ravnice upravo 'bojeći' se voda svoje rijeke Save. Zato se nikada, pa ni do današnjih dana nije stopio s rijekom uz koju ga vežu. Velike poplave nerijetko su stizale u samo središte tzv. Donjeg grada. Zadnja velika poplava bila je i ne tako davne 1964. u listopadu, kada je nabujala rijeka zaustavljena tzv. zečjim nasipom (vrećama s pijeksom) postavljenim ispod podvožnjaka kod današnjeg Ciboninog tornja. Voda je prodrla do Tehničkog muzeja, nekadašnje remize u vrijeme kad su taramvaje vukli konji, pa čak i do samog Studentskog centra.



U vremenima prije izgradnje željezničkog nasipa, vode Save dopirale su pri velikim poplavama, kao npr. 1895. godine i do samog Hrvatskog narodnog kazališta (otvorenog te iste godine). Zagreb je do pred kraj devetnaestog stoljeća u biti živio na najnižim obroncima Medvednice. Tek izgradnjom Harmice i Ilice Zagreb se polako spušta u ravnicu – u Donji grad, ali pri tome i nasipa postojeća zemljišta, što je najvidljivije na kraju Lenucijeve potkove, na Tomislavovom trgu ispred Glavnog kolodvora. Ne muči Zagreb samo Sava, već i svi njegovi potoci koji se slijevaju s Medvednice, a nije ih malo. To, što ih i ne vidite, ne znači da ih nema. Kad šetate Tkalčićevom ili Frankopanskom znajte da su ispod vas potoci koji su se 1936. svi stopili u jedan i poplavili Zagreb. Zadnja velika poplava zagrebačkih potoka bila je i ne tako davne 1989. godine. Mnogi potoci su danas natkriveni, ali znajte da je Zagreb na vodi.



Od Babinjaka do klizanja na Maksimiru, na 'gevint'
To bogatstvo vode znao je Zagreb koristiti i za razonodu, a ne samo za pitku vodu. Poznata su prva uređena kupališta na Savi u Podsusedu i kod Savskog mosta (Jadranski most – sportski tereni Mladosti). Bio je tu poznati 'babinjak', sunčalište za žene-nudistice. Cjelokupni kompleks sastojao se od drvenog sunčališta i kabina, s izdvojenim 'babinjakom', a u Savi je bio drveni bazen – izgrađen rešetkasto od letvica kako bi uvijek bila tekuća voda. Na pješčanoj obali Save odvijao se u ljetnim mjesecima uvijek buran život. Kroz tjedan više su se okupljali mladi, a nedjeljom su dolazile cijele obitelji. Poslije poplave 1964. kupalište je počelo propadati i s vremenom je srušeno. Ostao je tek prvi pravi bazen koji je pred Univerzijadu preuređen u dječji bazen na prostorima sadašnjeg plivačkog kompleksa na Savi.

Tih godina izgrađen je i Most Mladosti, a za njegovu gradnju korišten je šljunak iz neposredne blizine, te je tako nastala prva zagrebačka šljunčara preuređena u suvremeno kupalište – bio je to Bundek. Imao je on i svojih neslavnih dana, jer su mnogi loši plivači na žalost životom platili nepredvidivu razinu njegova dna. U vrijeme Univerzijade, 1987. godine šljunčara na Jarunu preuređena je u veliku veslačku stazu i kupalište, a i poribljena je i tako postala i nova oaza ribiča, koji su do tada uglavnom bili usmjereni na Savu i njezine rukavce. Novouređeno veliko kupalište i okupljalište na Jarunu dovelo je do napuštanja i devastacije Bundeka, ali je i on ponovno zasjao u svojem nekdašnjem sjaju i vratio svoje zaljubljenike.



Maksimirska jezera, uvijek prisutna, ali ne i uvijek održavana, imala su svoje uspone i padove. Prvo Maksimirsko jezero u dobra stara vremena imalo je na desetke čamaca koji su se iznajmljivali posjetiteljima, a najčešće su se u njima mogli vidjeti mladi i zaljubljeni, odnosno hofiranti kaj su fulirali pucama na koje su oko bacili. Bilo je u njima dakako i hrabrijih roditelja koji nisu mogli odoljeti svojim klincima i klincezama, a da im ne pokažu svoja umijeća veslanja. Zimi, kad bi stisla prava ciča zima, a takvih je u Zagrebu uvijek bilo, na jezerima bi se klizalo. Bilo je to još u ona vremena kad su klizaljke stale u manju torbicu i bile na 'gevint' (vijke). Došli bi do jezera, stavili klizaljke na cipele i s 'gevintom' ih zašraufali.

Fuliranje zimi, fuliranje ljeti
Dobio je Zagreb u doba razvoja rokenrola i prvi umjetni led na Šalati. Tada je Šalata bila poznata po nastupu Crvenih koralja i drugih VIS-ova (vokalno instrumentalni sastav), ali i po klizanju za građanstvo, a ljeti po svoja dva bazena. Na večer uz dobru mjuzu klizali bi u krug, prvo u pravcu kazaljke na satu, a zatim po direktivi s razglasa 'okreni na drugu stranu', u pravcu suprotnom od kazaljke na satu. Bilo je to uglavnom u večernjim satima. Idealno mjesto da si frajeri poškicaju ženske, a ženske frajere. Nije bilo bitno da li je suho, ili pada kiša ili pada snijeg. Bili su svi mladi i napaljeni, pa se vremenski uvjeti nisu ni primjećivali. Nije se samo dolazilo na klizanje. Bilo je uvijek i promatrača na tribinama i oko 'bande', jer poslije klizanja baš paše popiti u društvu topli čaj il' kuhano vino. Zimska fuliranja na klizalištu zamijenjivalo je ljetno fuliranje na bazenu. Kasnije je došlo klizalište u Dom sportova i na Velesajam, izgrađen je novi bazen na Savi, pa Jarun, bazen u Utrinama, a Šalata je izgubila svoj značaj.
Oš kupit ciglu?

U ta vremena tramvaja i cipelcuga (pješačenje za oni koji ne znaju) mladi parovi su šetali Gornjim gradom, Maksimirom, Tuškancem i Cmrokom. Bilo je s vremena na vrijeme i kupoprodaje cigala, ali sve ima svoju cijenu. Zašto su mladi parovi kupovali ciglu? – pa ne mislite valjda zato da grade novi dom. Šećete s curom i sve onako u zanosu, bez ikakvih primisli (mošmislit), zalazite malo dublje u Tuškanac ili Maksimir i odjednom naletite na nekoliko nabildanih frajera koji su kao slučajno isto u šetnji. Lijepo vas i, što je začuđujuće, pristajno zapitaju 'Hoš kupit ciglu'. Probajte reći da nećete. Ako baš nemate novaca, proći ćete isto k'o i oni koji ne žele – malo vas prebiju, ali curu ne diraju. A onda su mladima postali dostupni auti, pa ih eventualno mogu ometati samo voajeri. Ali oni su ionako plašljivi.

Svako vrijeme nosi svoje. Šalata je uz mnoga sportska događanja bila i kultni koncertni podij rokerskih začetaka. Kasnije se to preselilo u Dom sportova, a neki su imali čast nastupati i u Dvorani Lisinski, poput Tine Turner ili Ray Charlesa. Stonsima je postalo pretijesno u Domu sportova, pa su otišli na Hipodrom. Pri tom su konje morali preseliti, jer su zaključili da im to nije adekvatna glazba.
Zvečka, Polet, Lokomotiva,...

Imao je Zagreb još nešto, što danas nema. Bili su to dobri stari plesnjaci sa živom glazbom. U početku bijahu to Tucman, Sokol, Ilica, Fijaker gdje se svirala plesna glazba, a eventualno i pjevali šlageri. A onda je došao rok: Grupa 220 i Drago Mlinarec žarili su i palili u dvorani na Vrbiku. Iznad Gradske kavane bio je plesnjak za mlade i tada nitko od nas nije mogao ni zamisliti da će Zec (Vladimir Kočiš) dogurati tako daleko. U Studentskom centru smjenivali su se mnogi, ali na žalost Grupa MI u kojoj je svirao i Siniša Škarica prekratko je trajala. Na Lokomotivinom (danas Cibona) igralištu na Tuškancu svoja uspješna ljeta odradili su Griješnici, a na terasi doma na Ribnjaku glavni je bio Jura, ali ne Stublić (on je došao kasnije), nego Zdenko Juranić. Bilo ih je još mnogo. I dvorana i sastava. Nakon preseljenja Njam-njama zasjao je Kulušić. Tko sve tamo nije nastupao. Recimo da je to Tvornica danas.

Zlatno doba zagrebačkog rocka nastupa sedamdesetih-osamdesetih. Zar ih uopće treba spominjati: Azra, Film, Haustor, Aerodrom, Parni valjak, Prljavo kazalište... Kultno mjesto okupljanja nezaboravna Zvečka. I ne samo rokeri, već cjelokupna umjetnički nastrojena zagrebačka mladež – Novi kvadrat, Poletovci... Dođete li danas u Masarykovu i potražite li Zvečku, ukoliko niste iz te generacije teško da će te ju i zamijetiti. Pa to je običan mali kafić u kojeg stane deset ljudi, a jedanaestog već morate ugurati sa žlicom za obuvanje. Da, to je istina, jer Zvečka je 'živjela' na ulici, na pločniku. Zvečka je bila kultno okupljalište, a ne super-kafić.
Turbo Zagreb

Ima Zagreb danas nešto, što nekada nije imao. Ono što je nekad bilo marginalno, danas je prevladavajuće. Ono što se nekad slušalo iza zatvorenih prozora, danas se sluša po kafićima i iz jurećih makina. Zagreb ima danas turbo-folk oliti narodnjake. Ma, nisu to ni narodnjaci ni etno, to je turbo. Rokere su zamijenili tamburaši, tamburaše su smjenili turbo-folkaši. Tu i tamo malo techna (uz tabletice), pomalo karaoka, i tek poneko kultno mjesto koje se ne predaje. Zagrebu treba i više od jednog BP Cluba.

Zagreb je izgubio svoju periferiju. Toga danas više nema. Na Kanalu (Radnička od Gumenjaka do Vukovarske) tvorničke hale su zamijenili velebni neboderi. Na Trnju i Trešnjevci tek poneke oaze zagrebačke periferije. Šestine više nisu selo ponad Zagreba u kojem se pere rublje zagrebačke gospode i na čijem je groblju spomenik Ocu domovine, ako više itko uopće zna da je Ante Starčević sahranjen tamo. Shopping centri preobrazili su zagrebačku periferiju.

Zagreb je izgubio periferiju, a periferna kultura pokušava osvojiti Zagreb.
Zagrebe, ne daj se. Moj rodni grad to ne zaslužuje.



Post je objavljen 03.12.2007. u 22:59 sati.