Sat stoji,
Vjetar ne puše,
Oko mene samo mrtve duše;
Stojim, gledam kako vrijeme leti,
A kako sporo prolaze ovi dani kleti;
Nit čujem glasa ni krika,
Već samo jad svoga dosadnoga lika;
Sve prolazi pokraj mene,
vidim samo tamne sjene,
Sjene tužnog i mračnog života svog,
Što mi ga pokloni svemoćni Bog,
A moja Duša tuguje,
Jer vidi da sam razočaran svime što me okružuje,
ipak, Njezina iskra gori i još se nada,
Da ću pobjeći iz ove kule nesreće i jada,
Što su je sagradili ljudi mnogi,
S toliko muke,
Tereta i boli.....
Post je objavljen 04.12.2007. u 10:18 sati.