Ta ljubav me uništava. Posve sam luda. Već bi se ja kao i obično skrila u mišju rupu da moja ludost ne usrećuje moje najdraže prijateljice. Tako mi je drago vidjeti osmijeh na licima, kako se vesele zbog mene. Kako se s menom nadaju. Osjećaj da im time dajem jedan komadiće sebe me usrećuje jednako kao i sve, ako ne i nešto više. Ja bi najradije da mogu sve usrećiti i svima pomoći. Ja volim tog klipana, ali imam osjećaj da jednako volim i sve ostale ljude. Makar ne bi sa svakim živjela! Ha - ha! Ah, lako se meni zezati!
Moram priznati da sam se bila iznenadila u nedjelju pod misom. Naime idem na katehezu ili kako reći lakše na vjeronauk u Crkvu. I tamo su nekolicina došli do zaključka koji nije lako sopćiti ljudima jer ti danas ne smiješ ništa reći što nije u njihovoj "normi"! Ti ljudi su došli do zaključka da se jako malo ljudi pričešćuje pod Euharistijom. Zašto? Jer ipak osjećaju da ne mogu ići prije ispovijedi, a da čak i sama ispovijed gubi mnogo na svojoj važnosti jer osjećaj grijeha se gubi! Zašto? Jer danas nisu poželjene vrednote, kao tipa: da si pošten, da si dobar, da pomažeš, da se brineš za starijeg; jer danas propaganda na TV - u i ostalim medijama širi svoju proruku. Da si cool ak se drogiraš, da se ništ ne dogodi kad nekoga prebiješ, okradeš. Sve je to ništa ili s tek malim posljedicama. Kaže da je sramota kako današnja mladež provodi svoje vrijeme u pijančevanju, bludu, nerijetko da i drugima nanose bol i slično. Ali ljudi mnogo toga ne znaju. Pogotvo ne o katoličkoj crkvi jer je ona već jako dugo nepoželjna u društvu. Ta povijest. Koliko je puta znala i Crkva pogriješiti, ali zar nije Crkva načinjena od smrtnih i običnih ljudi i koji bi, istina, trebali biti uzor. Ali i oni su ljudi koji nisu slušali zavjete, ne koje su dali ljudima, ne, oni su svoje zavjete dali Bogu i on će im suditi, ali Crkva je često bila ta koja je nosila sve na svojim plećima. Pa zapadna kultura je izgrađena na metafizici, katoličanstvu i rimskom pravu i sada bi oni jednu trećinu uništili. Svijet hrli u svoju propast. Prva će stradati naša ljudska duhovna dimenzija jer bez duhovnosti tj. bez vjere čovjek je ništa. Još od vremena starih grka i rimljana filozofi su pokušavali utvrditi postojanje Boga i davali su ontološke dokaze Božje opstojnosti. Ima ih. Zar su pogriješili? Ne vjerujem. Ali vjerujem da svaka generacija mnogo gubi, jako mnogo. Jako mnogo ljubavi! Jer dosada još nisam srela osobu koja mnogo ljubi i voli, a da nije vjernik, makar se ona izglašavala ateistom. A svaki susret s osobom koja je u stanju posve predati ljubavi su izuzetni ljudi koji vjeruju u spasenje, u Isusa. Poznajem dosta svećenika i neki nisu ni svećenici (u svojoj definiciji kakvi trebaju biti), ali neki jesu. U njima čovjek doista može vidjeti ono najbolje, može vidjeti Boga. Svaka čast im, šteta što se ne ističu više, a nažalost u svakom žitu ima kukolja.
Mene nešto zanima. Što vas zanima iz Crkve? Dali idete na mise, ispovijed....? Zanima me vaše stajalište o svemu. A ako ste za mogli mi malu diskusiju otvoriti ovdje? Što kažete? Hoćete? Ja bi rado, ne samo zato jer me zanima, nego i da nešto naučim. Neću vas napadati (iako se kadkad znam nekog ili nečeg uhvatiti i već unaprijed molim za oprost) već samo da pričamo i da vidim vaša stajališta.
Pusa svima!
Post je objavljen 03.12.2007. u 20:52 sati.