Zvono se oglasilo dugo i agresivno. Kada se Ana pojavila na vratima, Vedrana je ostala zatečena. Njezin široki osmijeh ju je sledio, a zagrlila ju je refleksno, nakon što joj se Ana doslovce objesila oko vrata. Pozvala ju je u stan, dakako, potom je rastreseno i uznemireno pripravljala cedevitu, dok se ona, i dalje se smiješeći, smještala u kauč, ogledajući se uokolo i komentirajući kako je sve „sjajno uređeno“.
- Moja mala seka.... – pogladila je Vedranu po kosi razdragano. Vedrana je ostala hladna.
- Dugo se nismo vidjele – nastavila je.
- Prošlo je 15 godina – izbacila je Vedrana više dokumentaristički, nego osjećajno. – Zašto si došla?
Gošća je ostala zatečena, vidjelo se to po načinu na koji je spustila čašu na stolić.
- Nedostajala si mi, prošlo je toliko vremena... – govorila je tiho i zastajkujući.
- Kad sam ti počela nedostajati, jučer? – pitala je gledajući ju u oči.
- Vedrana... Što je bilo, bilo je, moramo misliti na budućnost – uhvatila ju je za ruku kao što to čine odgajatelji koji pokušavaju djecu izvesti na pravi put.
Ona je budućnost svakako imala. Budućnost je bila i pred njezinom mlađom sestrom, samo što je Vedrana za nju bila preumorna, iscrpljenja od bitke u kojoj se borila za tu istu budućnost.
Ana je nakon rata otišla u Njemačku kod sestrične, Vedrana nije na vrijeme prešla granicu. Sva Vedranina pisma u kojima je, očajna, prvih godina molila za pomoć, ostajala su bez odgovora. Kasnije je prestala pisati. Na majčinu sahranu Ana nije došla, poslala je brzojav, objasnivši da su „takve situacije previše stresne za nju pa joj muž liječnik savjetuje da im se ne izlaže.“ Nije bila uz sestru tada, ni kada je dvije godine kasnije krenula na fakultet, bez ikakve financijske potpore.
- Sjećaš se kada sam, kao mala, pala s bicikla i ozlijedila koljeno? Rekla si da ćeš, kao moja starija sestra, uvijek biti uz mene i čuvati me? – progovorila je napokon.
- Vedrana, da sam mogla... Ali sada možemo sve nadoknaditi! – uvjeravala ju je.
Ana je otišla nakon sat vremena, ispričavši sve, ili bar gotovo sve, o svom uredu u centru Frankfurta i karijeri uspješne menagerice. Rastale su se obećavši jedna drugoj da će se što prije ponovno vidjeti. Našvrljala je broj telefona na papirć od kutije Marlbora i mahnula na odlasku.
Vedrana je potom sjedila na kauču i pušila, mirno je gledala TV u uvjerenju da udaljenost ne rastavlja ljude, nego to čine oni sami. Mučilo ju je samo zašto se pojavila kao duh iz boce, kada je na nju gotovo zaboravila.
Post je objavljen 03.12.2007. u 14:03 sati.