Kako mi sin već raste, jednu večer je slijedilo neizbježno, neugodno pitanje:
- Tata, da li Djeda Mraz stvarno postoji?
- Naravno sine da postoji.
- Ne, ozbiljno. Da li ti i mama stavljate poklone pod bor ili Djeda Mraz?
- Djeda Mraz postoji i stavlja poklone pod bor.
- Hm, a kako to da nikada nisam vidio Djeda Mraza?
Ovo je postalo ozbiljno i neugodno. Ipak kao pravi tata, sjetivši se forvarduše od prije koju godinu imam spreman odgovor.
- Sine, koliko ima djece na svijetu?
- Paaa, puno.
- A koliko traje Nova godina? I koliko Djeda Mraz treba biti brz da bi poklonio sve darove? Nisi ga vidio jer se, na žalost, nema vremena zadržavati u kućama. Treba se žuriti da bi podijelio sve poklone.
Kasnije sam malo razmišljao otkud ovakvo pitanje i pala mi je na pamet reklama za MasterCard. Sin napiše poruku Djeda Mrazu, tata je uzima i kupuje poklon karticom. Nevjerojatno! Prodati snove za reklamu. Uništiti vjerovanje djeci. KokaKola i drugi koriste Djeda Mraza da bi pokazali kako je on sretan što može piti/konzumirati njihove proizvode. I to je (višemanje) OK. Ali poruka u stilu „imaš novaca, ne treba ti Djeda Mraz“ je strava.